PORUKA ŽIVOTA

000001 10/08/2019 No Comments

 Vratimo se na početak

Živimo u vremenu kada nemamo vremena. Zaboravljamo zagrliti naše najdraže. Ne cijenimo sitnice. Živimo u svijetu u kojem se uspjeh mjeri brojkama na tekućem računu i visokim društvenim statusom. Živimo u prošlosti i budućnosti, što je bilo i što će biti. Malo tko je stvarno prisutan. A život nije jučer i nije sutra. Život je sada. On se događa dok planiramo što će se dogoditi ili razmatramo ono što se već dogodilo. Usadili su nam ideju da smo mali. A svatko od nas je velik. Svatko od nas ima svoju borbu u koju ulazi poput ratnika iz dana u dan. I ako čitate ovo, već ste pobijedili. Dišete, zar ne? Niste gladni. Imate krov nad glavom. Imate sve što je potrebno. I prisutni ste. Upravo sada.

Napisala sam pjesmu, posvećenu mojoj majci, kojom vas želim vratiti na početak. Na mjesto gdje sve počinje. Vašoj obitelji. I vama samima. Cijenite svaki tren proveden sa vašim najdražima, jer neki bi dali sve kada bi im mogli ponovno čuti glas. Izdignite se iznad sebe i zagrlite svoju borbu. Ali, nikad se nemojte uzdići toliko da s visoka gledate beskućnika kojeg susretnete svaki dan na putu do posla, samohranu majku, koja se bori da njenom djetetu ništa ne fali, ili pak čovjeka sa hendikepom, koji se samo želi uklopiti i imati jednaku šansu kao vi. Svi ti ljudi iz dana u dan ruše predrasude i bore se sa životom i za život. Nikada ih nemojte sažalijevati. Učite od njih. Pokrenite se. Ne sutra. Ne jučer. Sada!

Poruka života 

 

Jučer je padala kiša,

Svaka njena riječ bila je sve tiša…

Lilo je jučer kao iz kabla,

I znala sam samo da moram biti hrabra…

Hrabra, kao što je ona bila,

Kada me devet mjeseci nosila…

 

A iz sveg glasa vrištati sam htjela!

Ali nisam mogla, ali nisam smjela…

Te noći, zauvijek je zatvorila oči,

Moja majka, žena zmaj…

Zadnji put me pogledala,

I to je bio kraj…

 

Mislila sam da je najgori osjećaj na svijetu

Bijes, mržnja ili ljutnja…

Nije.

Najgori osjećaj je

Kada imaš tisuću pitanja,

A umjesto odgovora nastupi šutnja…

 

Bila sam ohola

I bila sam tašta…

Radila sve i radila svašta…

Uvijek sam nekud žurila,

Na pozive se nisam javljala…

Uvijek sam nebitne stvari

Na prvo mjesto stavljala.

 

I shvatila sam sada,

Sve mi je postalo jasno…

Ali kasno je…

Nemojte biti kao ja,

Nemojte slušalicu poklopiti…

Ma čvrsto zagrlite sve one koje volite,

Jer ne znate kada će oči sklopiti!

 

Učili su me da šutim!

Da se nasmijem kada se ljutim!

Da tron je za jače, za one sa vojskom,

Da hodam sa svijećom što nestaje s voskom!

 

Učili su me da kažem: „U redu“

U svakom kaosu i neredu…

Gasili su mi svjetlo,

Ali moja mašta bila je jača…

Svaki sam ga put upalila bez prekidača!

 

Pitali su me zašto pišem,

A pišem isto kao što dišem…

Rekli su mi da se uzalud borim,

A evo, sada pred svima stojim!

 

I pišem, i pričam…

I dijelim sve s vama…

Sve možeš što poželiš,

Rekla je mama!

 

I neću pustiti da mi život tek prođe!

Da kraj prije početka dođe!

Da budna svoje dočekam zore,

Jer jednoga dana imat ću bore!

Ma želim da u svakoj život se krije,

I da ni zbog čega žao mi nije!

 

Jer promatram.

Sve oko mene tako se užurbano kreće,

Kolo nesreće i kolo sreće,

Život juri kao kao da stati neće,

A dan se tako brzo pretvara u večer…

 

Promatram.

Svi oko mene u nekom sivilu stoje,

Ne vide jarke života boje,

Povlače se, sebe se boje,

Broje sate i godine broje…

 

Promatram.

Mržnja je ugušila ljubav,

Prave vrijednosti pale su u zaborav,

Miš je onaj tko je bio lav,

A bolestan je svatko tko je zdrav…

 

Promatram.

I ništa mi jasno nije,

Jeli ovako bilo i prije?

Što se smije, a što ne smije?

Tko tu plaća, a tko pije?

 

Promatram.

Ne sviđa mi se svijet koji gledam,

Svijet u kojem je imperativ da se predam,

Jer ja srce i dušu još ne dam,

I još sretne misli u glavi redam…

 

Promatram.

Promatraju i oni mene,

Iza ugla neke nepoznate sjene,

Kao cvijeće što već dugo vene,

Kao košmar što te u snu prene…

 

Promatram.

Ispred mene neko svjetlo tinja,

Neka toplina na putu punom inja,

Shvaćam da to moja je nutrina,

Moja snaga i duše vedrina…

 

Promatram.

Vidim svjetlo je u svima,

Svatko od nas svoju svjetlost ima,

Ali kako da objasnim njima

Da je srce snažno kao plima?

 

Promatram.

Promatraju i oni u tami,

I shvaćam da moraju spoznati sami

Snagu svoga glasa u silnoj galami,

I sjaj svoga svjetla koje života se ne srami!

 

Svoj talent.

A znate li tko ima talent?

Svaki čovjek koji se bori za svoj život iz dana u dan!

Svi ljudi sa hendikepom, koji žive svoj san!

Sva djeca koja svijetom kroče sama!

I svaka na svijetu samohrana mama!

 

Svi naši vojnici i njihove kćeri!

Svi beskućnici koji danas nisu ništa jeli!

Svaki školarac koji se nasilju suprotstavi!

I svaka teta u vrtiću koja dijete na noge postavi!

 

Svaki liječnik koji život spasi!

Svaki vatrogasac koji požar ugasi!

Ma svaki čovjek koji se nasmije

Onda kada ništa dobro nije!

 

Da, talent se u svima nama krije

I čeka da na površinu izbije!

I ova pozornica na kojoj stojim,

Bila je ono čega se bojim…

 

Ali, jednoga dana i sama ću postati mama,

I kako ću svojoj kćeri reći: „Možeš ti to,

Budi jaka, stani pred svima i uspjet ćeš sama“

Ako ja danas nisam ovdje stala pred vama?!

 

Ali ja sam svi vi

I svi vi ste ja…

Na sve vas negdje čeka

Vaša pozornica!

 

Ona je možda pred nečijom zgradom,

U nekoj školi, ili na cesti…

A možda morate samo kraj voljene osobe sjesti…

Ali danas! Ne sutra. Ne jučer.

Sada.

Samo sada sve je moguće.

 

Darija Brnić

https://www.facebook.com/darija.brnic

https://www.instagram.com/darija.brnic/?hl=en