Balada o lastavicama

000001 16/01/2019 No Comments

I ove godine očekujem dolazak lastavica. Vjesnici proljeća za mene nisu samo cvijeće, ili rascvjetale krošnje drveća, već su to i lastavice. Živim u malom mjestu po imenu Križ, koje se smjestilo pedesetak kilometara od Zagreba, na jednom nevelikom brijegu s kojeg se ukazuje zelena ravnica, a u daljini se nazire Moslavačka gora. Samo mjesto je spoj urbanog i ruralnog, začudna kombinacija ljudskih građevina, skladno isprepletenih sa prirodom. Živim u jednoj od rijetkih zgrada u mjestu. U čitavom mjestu ima sveukupno oko desetak zgrada, sve ostalo su obiteljske kuće i obiteljska imanja. Nadam se da sam vam uspio približiti sliku.

Ja sam jedan od rijetkih stanara iz zgrade koji je ostavio lastavičja gnijezda netaknuta. Interesantno je da lastavice uopće dolaze u naseljena područja, da dolaze među ljude. Ali iz nekog razloga one dolaze. Prisutnost ljudi im ne smeta. Mogli bi reći da su lastavice društvena bića. Ili one samo biraju područja gdje ima puno hrane, odnosno insekata koji su njihova hrana? A to se samo poklapa sa prisutnošću ljudi? Istina se vjerojatno krije tu negdje.

Kada sam se prvi put susreo s lastavicama ostao sam zadivljen njihovim bravurama u letu, a zatim sam se divio njihovoj funkcionalnosti pri izradi gnijezda. One sve rade kljunom, sav materijal nose u kljunu. I ne treba dugo vremena da one naprave gnijezdo. Bio sam svjedokom toga, kada je prvi par lastavica prije dosta godina došao na moj balkon i krenuo raditi prvo gnijezdo. Promatrao sam sve s druge strane stakla. Gnijezdo je ubrzo bilo napravljeno. Veseli par lastavica se uselio u njega. Ubrzo su dobili prinovu. Izbacili su lupinu jajeta iz gnijezda. Kada sam pokraj lupine stavio čep od pive, koji mi se je slučajno našao pri ruci, čep ju je nadmašivao svojom veličinom. Lastavice stvarno kreću kao mala bića, pomislio sam. Odmah sam se sjetio filma Wernera Herzoga: „I patuljci počinju kao maleni“.

Bilo kako bilo, nakon dolaska male lastavice na svijet, lastavice roditelji ponosno su letjele zrakom, a zatim su se još ponosnije vraćale u gnijezdo na mojem balkonu, noseći u kljunu mušice kojima će hraniti svojeg mališana ili mališanku. Fascinantno je da je otvor na gnijezdu u kojeg trebaju ući mali, a one kada se vraćaju u gnijezdo lete prema tom malom otvoru najvećom brzinom. I zatim, u zadnjoj sekundi, možda par centimetara prije otvora, lastavice magično uspore. Pronađu neku svoju kočnicu koja kao da ih trenutno zaustavi u zraku. Čini se kao da lebde. A zatim već u slijedećem trenutku, nalaze se u gnijezdu. Koliko puta sam samom sebi rekao da bih sve to trebao snimiti i zatim usporeno gledati bravuru njihovog ulaska u gnijezda, bravuru uopće njihovog leta.

Bilo kako bilo, taj prvi par lastavica na mojem balkonu nije dobio samo jednu prinovu nego nekolicinu. I prinove su brzo rasle. Prionulo se izradi novog gnijezda. Da ne duljim. Na mojem balkonu danas ima desetak gnijezda lastavica. Ja s veseljem i ponosom pratim njihovu koloniju već dugi niz godina. One odlaze u Afriku i vraćaju se s nevjerojatnom točnošću i preciznošću u gnijezda u kojima su rođene iz godine u godinu.

Što reći, volim lastavice. Opuštaju me. Volim gledati njihov let u rana jutra. Volim čuti njihov cvrkut. Njihovo javljanje kada su u gnijezdima i izvan njih. Ali nisam ostavio njihova gnijezda samo zato što me opuštaju. Poštujem ih. Poštujem sva živa bića. Poštujem da su odabrale baš moj balkon kako bi na njemu počele živjeti svojim načinom života.

Samo da čujete koje je to ćućukanje navečer kada se one smjeste u svoja gnijezda. To je nevjerojatan cvrkut. Vjerojatno prepričavaju dnevne dogodovštine 😉 A zatim se sve smiri kada zaspu, a ja hodam na prstima na balkonu da ih ne probudim.

Ujutro sve kreće iznova. One kreću u svoj let koji je na tragu vizualne poezije.

Promatram njihov slobodni let i tada se i sam smirim. Ulazim u „zen“. Duhovno im se pridružujem. Oslobađam svoju tjelesnost bilo kakvih briga i pridružujem im se. I sam, u svojim mislima, beskrajno i slobodno…

Letim…

 

Tihomir Mraović