BITI DIJETE

000001 07.11.2020. No Comments

BITI DIJETE

Jesam li još uvijek dijete? Ili mi to nije dozvoljeno biti? Ali, ja želim biti dijete. Tako se osjećam. Želim svakoga dana sanjati svoje snove i vjerovati u bolji svijet bezbrižno i nevino poput djeteta. Ne želim dozvoliti svijetu da izbriše dijete u meni, dijete koje jesam i koje ću ostati cijeloga života.

Dijete voli i osjeća istinu. Ono je živi. Ono ne poznaje laž. Odrasli ljudi reagiraju ljutnjom kada je istina koju izgovaramo kontradiktorna lažima u kojima žive… ili koje žive. Živjeti istinu nije isto što i živjeti laž. S istinom, naime, ne možemo pogriješiti. A, odrastao svijet je prepun laži i licemjerja. Djeca to ne podnose, jer takav svijet ne razumiju, jer ne žive u njemu, nego u svom izmaštanom, savršenom djetinjem svijetu – svijetu u kojem postoji samo istina.

Meni su plava i zelena nekako najdraže boje na slikama. Oslobađaju od svega što nas opterećuje i što nam nameće svijet koji je prirodi okrenuo leđa. Istina je sljedeća – kao djeca smo bili najbliže prirodi. Upravo zato nikada ne bismo smjeli ušutkati to dijete u svima nama jer tada se udaljavamo od naše iskonske prirode.
Priroda uvijek nađe način da nas podsjeti koliko smo dio nje. Zahvaliti joj možemo jedino tako što joj se možemo predati svim srcem.

Ne kaže se uzalud kako je odrastao čovjek dijete koje je preživjelo. Svi smo mi na neki način djeca cijeloga života. Možda ponekad to zaboravljamo, ali život se uvijek pobrine da nas svako malo na to podsjeti. Događa se to u trenucima u kojima odbacujemo svaku ozbiljnost promatrajući sve s one vedrije strane, u trenucima u kojima zadatke koji su pred nama shvaćamo kao igru te u danima koje počinjemo ispočetka kao da nijednog prije njih nije bilo, samo zato jer smo sretni što je svanulo i ništa nas drugo ne zanima. Novi je dan i mi smo novi u njemu. I svijet u kojem živimo svakog je dana na neki čudan i tako lijep način nevin i posve nov ako ga poželimo vidjeti očima djeteta.

Za mene nema ljepše riječi od riječi baka, to je za mene svetinja. Bakine ruke nešto su najnježnije i najljepše. I danas mi moja bakica nedostaje svakoga dana. Vrijeme nikada neće izliječiti moju tugu zbog njezina odlaska, ali znam da moja bakulina nikada zapravo nije niti otišla od mene. U meni i danas žive svi njeni topli pogledi i blagi osmijesi puni ljubavi, sva njena buđenja i ispraćanja na počinak, sve njene riječi ohrabrenja, svi njeni mudri savjeti. Moja je baka moje djetinjstvo čarobnim štapićem ljubavi pretvorila u bajku. Nema toga što bakine ruke nisu mogle. Bile su svemoguće i uvijek toliko pune ljubavi. Svi moji trenuci i danas su poklonjeni mojoj najdražoj bakulini i mom najdražem noneku. Zahvalna sam im do neba i natrag tisuću puta za svu ljubav koju su mi poklonili. Oni znaju koliko ih volim i obožavam. Naučili su me kako ostati dijete cijeloga života. Kada god sebi dozvolim da se probudi dijete u meni, znam da su tada moji baka i nono sretni i ponosni na mene, jer vide osmijeh na mom licu, a za taj su moj osmijeh živjeli.

Vraćajući se kući iz duge proljetne šetnje sretoh tako jednog malog, preslatkog ježa i odmah se prisjetih poznatih stihova Ćopićeve „Ježeve kućice“ koju smo kao djeca cijelu znali napamet. “Po šumi širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta…”. U trenu me je osvojio. Probudio je dijete u meni. Nisam se mogla odvojiti od njega. Toliko je bio sladak. Koliko je njegovih bodlji, toliko je i nježnosti u njima. Ne dajmo se zavarati nečijim bodljama i pogledajmo ga malo bolje. Tko zna? Možda je to samo Ježurka Ježić koji nakon svakog lutanja, kao i svi mi, jedva čeka povratak u svoj skromni, ali njemu toliko dragi dom.

Najsretnija sam kada se sjetim da imam pravo biti dijete. Moj suprug Branko i ja imamo jednu nama vrlo dragu prijateljicu iz kvarta, zove se Lajka. Predivna je to crna kujica mojih susjeda koja svakoga dana nađe vremena da dođe do nas i čeka naš odlazak u šetnju. Nakon što je nahranimo, krećemo s njom i našim mopsom Kokijem u još jednu avanturu. Ponekad Lajka bezbrižno uživa u travi na blagom povjetarcu, odmarajući se u našoj blizini, dok Koki bezbrižno skakuće oko nje. Naše su zajedničke šetnje nešto neopisivo. Svaka je od njih avantura za sebe, puna radosti, smijeha i igre. Njezino prijateljstvo je pravi blagoslov svima nama koji je volimo… Dijelimo zajedno predivne trenutke u igri i dugim šetnjama ne zamarajući se bilo čime što bi nas moglo omesti u tome da budemo jedno s prirodom i da se uz nju i Kokija prisjećamo kako je to bilo kada bismo kao djeca odlazili u park, ne razmišljajući ni u čemu drugom nego samo o tome kako je svaki trenutak proveden u prirodi dragocjen i kako ga trebamo iskoristiti na najbolji mogući način.
Mom voljenom mopsu Ariju, mom najvjernijem pratitelju, uz kojega sam uvijek mogla biti malena djevojčica i koji me podsjetio na jedine prave životne vrijednosti, posvetila sam moju knjigu naslovljenu „The Wisdom of Aramis“. U toj sam knjizi izrekla sve ono što je moj Ari šapnuo djevojčici u meni, a na što sam kao odrasla osoba bila zaboravila. Ari moj najdraži, vrijeme ništa ne može našoj ljubavi. I danas si tu i bit ćeš tu zauvijek, jer živiš u meni, ti, najdraži čuvaru moje duše. Dok smo bili zajedno nikada nisam željela misliti na tu blaženu i spokojnu dolinu u podnožju dugina mosta na koju ćeš jednoga dana morati otići. Nikada nisam mislila na to da će jedan od naših predivnih dana biti naš zadnji dan zajedno. Živjeli smo zajedno svaki trenutak sretni zbog svakoga od njih, ne razmišljajući o našem rastanku, jer znali smo da se mi ne možemo i nećemo nikada rastati. I, nismo se rastali. Tu si. U mom srcu. Moje najveće blago. Ljubavi moja. Zauvijek ćeš biti dio mene. I danas šećemo zajedno svim livadama i u svakom mojem koraku si ti i tvoje četiri meni najdraže capice.
Dijete u meni putuje iz još jedne noći, preko jutra u još jedan prekrasan dan. Tako je stalno. Iz probuđenih snova putujem u još jedan novi san. Ne sanjamo samo noću, nego i danju… Dobro je rekao Edgar Allan Poe: „Oni koji sanjaju danju svjesniji su mnogih stvari koje mogu promaknuti onima koji sanjaju samo noću.“
Kada smo djeca, tada smo najbliže svome izvoru, svojoj prirodi. Kada smo djeca iz nas izlazi glazba zbog koje smo došli na ovaj svijet kako bismo bili dio njegova orkestra. Svaki instrument jednako je važan u svakom orkestru i daje svoj jedinstveni doprinos skladnom zvuku orkestra. Svaki čovjek nosi u sebi ono nešto jedinstveno i neponovljivo što samo on može dati cjelokupnoj slici svijeta. Ako ugušimo dijete u sebi, nikada orkestar ovoga svijeta neće moći zvučati onako kako bi zvučao kada bi svaki čovjek ostao vjeran sebi i bio autentičan.
Kada dođe proljeće, priroda se budi i mi zajedno s njom. Cvrkut ptica dopire do naših ušiju. Hoćemo li čuti njihov pjev i veseliti mu se kao kada smo bili djeca ili ćemo se praviti da ga ne čujemo? Priroda nas zove u zagrljaj. Hoćemo li se odazvati tom pozivu ili pronaći izgovor da ne budemo dio nje upravo u onim trenucima kada nam najviše treba i kada mi njoj najviše trebamo. Domaće zadaće. Uredi. Poslovi. Obaveze. Trgovine. Šalteri. Pokretne stepenice. Tramvaji. Automobili. Ceste. Računi. Formulari. I još jedno proljeće svuda oko nas. Ne dozvolimo mu da prođe pokraj nas, bez da smo ga probudili i istinski osjetili u sebi. Ono je i u nama. Želimo li to ili nam to proljeće ne znači baš ništa? Velike su razlike u poimanju svijeta djece i odraslih. Kao odrasli zaboravljamo primijetiti toliko toga lijepog, osjetiti godišnja doba u sebi, radovati se pjevu ptica, letu galeba, morskom valu…
Granada. Ta me pjesma uvijek ispuni nekim posebnim osjećajem nostalgije prema djetinjstvu kada sam je slušala s mojom najdražom Bakulinom i mojim najdražim Nonekom. Ne znam volim li više kada ju pjeva Mario Lanza, Jose Carreras, Claudio Villa, Luciano Pavarotti ili možda baš Il Volo. Njegujmo u sebi i drugima sve ono lijepo i plemenito. Sjetimo se onih koje volimo i koji su živjeli i žive za nas i s nama u sve dane… Recimo im hvala ako još možemo. Na glas. Uz poljubac i zagrljaj. Ili u sebi. Uvijek će nas čuti. Hvala vam, dragi moji baka i nono, što ste mi poklonili svu svoju ljubav. Sa mnom ste uvijek i na svakom koraku. Sve naše pjesme i svi naši predivni dani žive u meni kao najljepši dar života. Volim vas neizmjerno.
Naša zajednička ljetovanja imaju posebno mjesto u mom srcu. Blizu mora naše duše dotiču beskraj. More nas zove k sebi svakom novom zrakom sunca. Divno je moći povjeriti mu sve naše tajne i prepustiti se njegovim valovima. Nakon svakog druženja s morem, vraćamo se s plaže obnovljeni, osvježeni, korak po korak, godinu po godinu, danas kao djeca, sutra kao odrasli ljudi, ali uvijek s onim istim, posebnim osmijehom na licu, što nam ga samo more može pokloniti. I jučer. I danas. I sutra. More i mi. I sve naše divne uspomene, uvijek s nama, kao najveće blago. More i mi. U vječnom zagrljaju. Nasmijani i sretni pod dobrostivim suncem.
Kada sanjamo i vjerujemo u snove, tada nismo skloni vjerovati samo onome što vidimo, već uspijevamo vidjeti ono u što vjerujemo.

 

Elia Pekica Pagon

www.pekica.com

www.epoha.com.hr

https://www.facebook.com/elia.pekicapagon.5

 

Kategorije : Knjige
Oznake :