BRINEMO LI DOVOLJNO O RODITELJIMA I DJECI S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU?

000001 07/08/2019 No Comments

Mogla bih do sutra nabrajati probleme u državi i vjerojatno ih neću nabrojati sve: neusklađenost zanimanja s tržištem rada, iseljavanje cijelih obitelji iz Hrvatske, a osobito mladih, nepovezanost različitih sustava, mali broj stručnjaka mentalnog zdravlja, nedovoljan broj pomoćnika u nastavi, rodna, vjerska, nacionalna neravnopravnost, politička podobnost, sloboda medija, nefunkcioniranje pravosuđa, dugi redovi za zdravstvene preglede, komplicirana birokracija, socijalni sustav skrbi za stare i nemoćne, porast nasilja u obitelji, u odgojno-obrazovnim ustanovama, u medijima i mnogi drugi.

Pisati o problemima u društvu u kojem živite nije jednostavno. Nakon ovog teksta osjećam se beskrajno pesimistično. Osobito mi je bolna tema briga o roditeljima i djeci s teškoćama u razvoju. Roditi se kao dijete s teškoćama u Hrvatskoj ima dodatnu težinu. Roditi se u zemlji u kojoj imaš sva prava, ali ih ne možeš ostvariti. Roditeljstvo djetetu s teškoćama u razvoju je dodatno zahtjevno. Roditelji su suočeni s iznevjerenim očekivanjima jer su očekivali dijete koje je baš kao i sva druga djeca. A njihovo dijete to nije, nažalost neće ni biti. Ovi roditelji žive pod znatno većim stresom koji ugrožava njihovo tjelesno i psihičko zdravlje. Stres razorno djeluje na roditelje, a samim tim i na cijelu obitelj.

Djeca s teškoćama u razvoju su djeca koja imaju određene probleme koji im onemogućavaju normalne, uobičajene aktivnosti i utječu na ostale segmente njihovog razvoja. Kad kažem djeca s teškoćama u razvoju najčešće su u pitanju djeca s mentalnom retardacijom, tjelesnim teškoćama (oštećenja vida i sluha, kronične bolesti, invaliditet), djeca s problemima u ponašanju, poteškoćama u učenju (disleksija, disgrafija, diskalkulija), te višestrukim teškoćama i oštećenjima (više navedenih teškoća). Ove teškoće mogu biti trajne ili prolazne.

Kako se osjećaju i što sve prolaze roditelji djece s teškoćama u Hrvatskoj? Nakon prvotnog šoka da imaju dijete s teškoćama u razvoju slijedi suočavanje s nizom birokratskih, pravnih, financijskih i prostornih barijera. S obzirom na posao koji radim, često sam u situaciji dati roditeljima informaciju o teškoćama djeteta. Roditelje bi trebalo upoznati s tijekom razvoja i daljnjom prognozom razvoja djeteta. Koliko će trajati teškoće? Jeli to izlječivo? Hoće li biti bolje? Zašto ne govori? Molim vas, recite mi je li to autizam?

Bez obzira koliko je teško izgovoriti i opisati djetetove teškoće, roditeljima je neizmjerno teško iste informacije prihvatiti. Tada nastojim izreći realnu sliku o mogućnostima i sposobnostima djeteta, ali i ostaviti mjesta za nadu i utjehu kako bi se potencijali djeteta ma kakvi oni bili, u potpunosti ostvarili. Prema roditeljima djeteta s teškoćama treba biti iskren. Oni to zaslužuju. Nema veće boli od djetetove boli koja ne prolazi i koja će trajati cijeli život.

Roditelji djece s teškoćama u razvoju morali bi imati stručnu i emocionalnu podršku koja najčešće izostaje jer im je nema tko dati. Mnoge sredine, gradovi, županije u Hrvatskoj ne mogu se pohvaliti s dovoljnim brojem dječjih psihologa, logopeda, edukacijskih rehabilitatora, fizikalnih, radnih i senzornih terapeuta. Često se događa da cijele obitelji djeteta s teškoćama sele u sredinu koja im to bar donekle može omogućiti. Često je podrška ograničena na one roditelje koji financijski mogu omogućiti svom djetetu individualne tretmane stručnjaka. Pa čak i u tom slučaju, na uključivanje u tretmane različitih terapeuta čeka se nekoliko mjeseci.

U Hrvatskoj postoji oko 10 000 djece s teškoćama u razvoju. Najveći postotak, čak 40%, obuhvaća djecu s disleksijom (teškoće u čitanju i govoru) i disgrafijom (teškoće u pisanju), a oko 15% djece ima neki od oblika ADHD-a. Rano djetinjstvo pruža velike mogućnosti promjene ako su djeca izložena povoljnim utjecajima i ako im se pristupi na stručan i profesionalan način. Djeca s teškoćama u razvoju najčešće bivaju identificirana od strane psihologa koji kroz testiranje, promatranje i razgovor s djetetom i roditeljima prikuplja sve potrebne podatke vezane uz djetetovo ponašanje. Nakon toga se pokušavaju pronaći najbolji odgojni postupci za svako dijete kako bi potaknuli njihov psihofizički razvoj. Ako se na vrijeme ne reagira i ne zatraži pomoć, obično se događa pogoršanje problema. Djeca kod koje nije prepoznat poremećaj ili koja nemaju individualiziran pristup u vrtiću i školi, često nastave razvijati svoje probleme u nepovoljnom smjeru.

Jednom prilikom nazvao me otac djeteta s teškoćama: „ Radite li s Aspergerom?“  Odgovorila sam: „Ne radim s Aspergerom, ja radim s djecom“. Neovisno o njihovoj dijagnozi, djeca s teškoćama u razvoju su prvenstveno djeca, zaigrana i vesela bića koja žele istražiti svijet oko sebe, a na nama je da im to omogućimo.

Dakle, nismo se puno pomakli od floskula „Vrtić za sve“ , „Prve tri su najvažnije“, „Nulta stopa tolerancije na nasilje“ koje stoje zapisane na pločama pročelja nekih vrtića i ulazima u školu iznad prostornih i onih drugih barijera.

 

Mr. spec. Žana Pavlović

https://www.facebook.com/zana.pavlovic.3