CARSTVO STROGO OMEĐENIH INDVIDUA

000001 23.07.2019. No Comments

CARSTVO STROGO OMEĐENIH INDVIDUA

Sklanjam svoje misli u vještački raj kojeg stvaram pisanjem. U njemu prebivam većinu vremena i bježim od svijeta dok mu se u svojem pisanju pokušavam približiti.

To je taj paradoks, kontrast kojeg spisatelj u svojem dijelu pokušava razriješiti, prije svega, ne na nekom stvarnom planu, već na fiktivnom prostoru knjige koju piše čitav život, i na javi i u snu, i koju stvara i sklapa iz nevidljivih niti vlastitog uma.

Budimo iskreni – bilo koja knjiga na svijetu koja je napisana, koja se piše ili koja će tek biti napisana, bez spisateljevog truda, ne bi uopće postojala. I, ustvari, dugi niz godina i nepreglednog vremena, „materijalna“ knjiga prvotno postoji samo kao fikcija u spisateljevoj glavi, sve dok ju se on ne odluči napokon napisati…

Svijet istovremeno privlači i plaši spisatelja. On je senzibilno biće, neizmjerno senzibilno biće i ne može izložiti svoju ranjivu dušu grubim podražajima svijeta. Zato se povlači u osamu i upozorava svijet svojim dijelom, svojim radovima, kolika je količina grubosti u svijetu i za koliko postotaka bi se ta količina grubosti trebala smanjiti.

Nježnost koja bi trebala postojati u svijetu, trebala bi biti na razini nježnosti malog djeteta. A djeca su najnježnija bića. Nježnost svi imamo, svi ju posjedujemo, ali ona, kako odrastamo i kako smo sve više i više uronjeni u svijet oko nas, vremenom se gubi.

Umjetnik je onaj čovjek koji je uspio sačuvati nježnost bezazlenog djeteta u sebi. A upravo ta nježnost se nalazi u srži njegove kreacije, bilo koje kreacije.

Svojom nježnošću umjetnik dotiče svijet i progovara o njemu, komunicira s njim. Svojom razinom nježnosti može odrediti bez problema razinu nježnosti svijeta. I može znati na čemu je.

Kada bi u svijetu vladala nježnost, anđeoska nježnost, nježnost koju je svako ljudsko (i drugo) biće na ovom svijetu zaslužilo, ne bi bilo potrebe za postojanjem umjetnosti, koja postoji prije svega kao opomena. Umjetnost nas upozorava koliko smo se približili ivici ponora, ponora u kojeg nas gura grubost svijeta. I da nema umjetnosti, vjerojatno bi se odavno nalazili u ponoru. Ne svi, ali mnogi.

Dakle, spisatelj je biće dječje nježnosti, koja je zapletena, kao kakvo klupko, u tijelu odraslog čovjeka. I na sve moguće načine on traži da se klupko nježnosti u njegovim grudima, koje snažno pulsira, na bilo koji način razmrsi. A jedini način bi bio da se ono – što se nalazi u izvanjskom svijetu – napokon izjednači s onim što je u našim grudima.

Hoćemo li to ikad dočekati?

P. S. Spisatelj ne može gledati očima drugih ljudi, i ne može tražiti od drugih da svijet gledaju njegovim očima. No rješenje postoji. Ono počiva u kompromisu.

Uspjeh naše civilizacije ne leži u inteligenciji, već u spremnosti na kompromis.

Da nema kompromisa, nitko s nikim ne bi razgovarao, nitko s nikim ne bi mogao biti (priča s početka ove priče o spisatelju koji se istovremeno približava i udaljava od svijeta), niti bi bilo civilizacije kakvu znamo, nego bi se čovjekovo „carstvo“ sastojalo od strogo omeđenih individua, koje se što više nastoje udaljiti jedna od druge, koja ne razumiju jedna drugu.

A izvorna ljudska intencija, intencija svakog čovjeka leži u tome (ili bi barem trebala biti) da mi budemo usmjereni jedni prema drugima i da imamo razumijevanja jedni za druge.

Da, to je intencija naše ljudske zajednice. Tako je zamišljeno, ali u praksi… Što se događa u praksi?

Otkud je samo došla grubost svijeta?

 

Tihomir Mraović

Kategorije : Knjige
Oznake :