CIGLA. VAPNO. ARMATURA.

000001 14/08/2019 No Comments

Davno sam napisala ovu pjesmu, zapravo nakon iskustva gradnje tavana u kojem sada stanujem. Umorilo me. Postoje trenuci kada nam uloge koje igramo nisu dovoljne, želimo otkriti tko smo zapravo. I nema odgovora na to pitanje, ali osjećamo da smo nešto više od žene, majke, spisateljice u ovoj igri života. S godinama se to pitanje uvećava, tražimo smisao svog postojanja. Ima li ga? Hoćemo li se izgubiti u trivijalnostima naših zadanosti ili pronaći dublju svrhu igara koje igramo. Jer svi smo mi glumci u zajedničkoj predstavi. Ali jesmo li i redatelji te predstave? Na to pitanje baš i nisam našla odgovor koji bi zadovoljio moju znatiželju. A pjesma je ostala zapisana. Možda je to dovoljno. Možda.

 

CIGLA. VAPNO. ARMATURA.

Cigla. Vapno. Armatura.

Zatim dijete, jedno, dva.

Uskrs. Božić. Glupi kolač.

Zar sam samo to ja?

Vrtić, tete, škole razne

zakoni i poduka

samoća, curi pipa.

Zar sam samo to ja?

Politika. Sekte čudne.

Priče. Davež. Kozmetika.

Ispričnice, optimisti.

Zar sam samo to ja?

Karma, čakre, masaža

deterdženti, voda tvrda

kava usred Zagreba.

Zar sam samo to ja?

Pjesma, šutnja, patnja

sreća, radost, tlapnja

tv pretplata.

Zar sam samo to ja?

Ili možda ima nešto treće.

Nešto veće.

Nadam se.

 

Sanja Pilić

http://sanjapilic.hr/

https://www.facebook.com/sanja.pilic.3

https://www.instagram.com/sanja.pilic3/?hl=en