ČUDA SU MOGUĆA

000001 25/08/2021 No Comments

ČUDA SU MOGUĆA

Često se pitam – konzumiramo li naše vrijeme na ovome svijetu ili ono konzumira nas? Važno je to pitanje i iz dana u dan sve me više okupira. Koliko smo svjesni važnosti svakoga trenutka? Prošlost je prošla, a budućnost još nije došla. Sadašnji trenutak je jedini opipljiv, stvaran… Jedan jedini. I svaki od tih trenutaka možemo učiniti posebnim ukoliko mi tako odlučimo, zar ne?

Ovih sam dana s nekoliko ljudi pričala o kolotečini u koju zapadnemo u nekom čudnom trenutku života i kasnije se više ne možemo sjetiti koji je to točno trenutak bio i kako nam se to uopće moglo dogoditi te se pitamo – gdje je izlaz, kako izaći iz nje na svjetlost dana? Ta kolotečina može doslovno progutati i nas, i naš život i naše vrijeme. U njoj život kao da ne postoji, jer se jedan te isti dan stalno ponavlja i nikako da dođe onaj jedan novi, drukčiji dan kojeg, naravno, trebamo sami poželjeti, zaslužiti kao prognostičar Phil u filmu “Beskrajan dan” i napokon ga i osmisliti i doživjeti. Sve je naša odluka, pa tako i izlazak iz kolotečine.

Ljudi vole poznate putove, baš kao u onoj talijanskoj poslovici koja kaže da ne smijemo napuštati stare putove zbog novih jer znamo što napuštamo, a ne znamo što nas čeka. Nije uvijek tako. Ti stari putovi mogu biti zamka ugodne rutine iz koje se bojimo izaći. No, ponekad je izlazak iz sigurne zone komfora izlazak na uzbudljivu i nepredvidljivu slobodu.

Sloboda je naša odluka. Sve je naša odluka. Mi smo ti koji odlučujemo kamo idemo i zašto tamo idemo. Nitko osim nas ne zna kako nam je u našemu životu, kako živimo, kako se osjećamo, zato nas i ne trebaju zanimati tuđe definicije života. Važno je samo kako će svatko od nas definirati sebe i svoj život. Nitko drugi osim nas ne zna što nas čini sretnima, što nas ispunjava i raduje. Zato, ne zanemarujmo niti na trenutak naš unutarnji glas i krenimo za njim, krenimo putem kojim nas vodi taj glas.

Ako nam život na bilo koji način stagnira, možda je došlo vrijeme da pogledamo stvari na neki nov način na koji još do sada nismo gledali na stvari. Drugi ljudi su naši suputnici i naši supatnici, ali ne i naši suparnici. Ne smijemo se nikada uspoređivati ili natjecati s drugima, već samo s najboljom verzijom sebe od koje uvijek možemo biti još bolji. Nije važno biti bolji od drugih, već biti bolji od sebe, težimo stoga samo tome da budemo bolji nego što smo bili jučer. To će biti sasvim dovoljno.

informationcroatia.com

Uspjeh je nešto o čemu ćemo često razmišljati i što će nas tijekom život često okupirati. Nemojmo težiti izreklamiranom uspjehu kojeg ćemo vidjeti u medijima. To je propisana slika uspjeha koju nam nameće sustav u kojem smo zarobljeni. Osmislimo umjesto toga neki samo naš uspjeh jer to je jedini uspjeh kojemu bismo trebali težiti. On je jedini koji će nam pružiti naše osobno ispunjenje i mir. Ne marimo zbog toga što će put do našeg osobnog ispunjenja možda biti posut trnjem. Ponekad najveće uvide stječemo putem naših prividnih, trenutnih neuspjeha, a ne putem naših dostignuća. Naši trenutni neuspjesi mogu biti naša najveća motivacija za nastavak plovidbe uzburkanim morem života. Ono kad padneš, pa ponovno ustaneš. Divan je to osjećaj. A i uspjeh će nam biti draži ako je put do njega bio teži. Tad ćemo taj uspjeh više cijeniti. Da, biti uspješan i sretan znači odlučiti biti uspješan i sretan na način koji nama najviše odgovara. I, nemojmo pretjerati s očekivanjima. Prevelika očekivanja u prijevodu znače prevelika razočaranja.

U životu će mnogi ljudi od nas štošta zahtijevati. Imat će razna očekivanja od nas. Tu poglavito mislim na članove naše obitelji. Oni su uvijek najzahtjevniji. Mnogi će nas ljudi pokušati prisiliti da budemo ono što nismo. Zato, budimo svoji i nemojmo težiti zadovoljiti nečije ambicije pod cijenu vlastitog nezadovoljstva. Sjetimo se da ne možemo zadovoljiti svakoga, to jednostavno nije moguće, ali zato možemo zadovoljiti sebe, zar ne?

Apsurdno je ponavljati lekcije. Apsurdno je griješiti uvijek na isti način jer smo tada smiješni samima sebi. No, kada stvari dovedemo do krajnjeg apsurda, kroz njegovu je prizmu ponekad najbistrija slika ovoga svijeta u kojem živimo. Tad postajemo svjesni da je smjer naše energije ujedno i smjer našeg napretka. Jer tamo kamo  usmjeravamo našu energiju, ondje će ona donijeti i željene plodove napretka. Energija koju odašiljemo je ujedno i energija koja nam se vraća. Tako jednostavno mora biti. Stalno smo na početku, ali to ne znači da ćemo ponavljati životne lekcije koje smo već odavno naučili. Krenimo dalje, mudriji, veseleći se svakom novom danu. Nismo stariji, noviji smo, sve smo noviji i svježiji.

Prijatelja i dragih ljudi uvijek će se naći na našem životnome putu. Život će se uvijek pobrinuti da znamo da nismo sami. Što god proživljavamo, negdje na svijetu postoji netko tko proživljava to isto. Samo je ta spoznaja dovoljna da znamo da nikada nismo sami. Bit će na putu i onih ljudi koji nam neće željeti dobro, ali ne bojmo ih se, već pomislimo u sebi: „Kada nam se čini da je sve protiv nas, znajmo da smo na pravom putu.“

Nisu svi ljudi sposobni uživjeti se u tuđe živote, to je dar koji rijetko tko ima. Oni koji imaju taj dar su empati – ljudi koji istinski suosjećaju s drugim ljudima. Divno ih je imati za prijatelje. Oni će znati uživati u našoj sreći i tugovati s nama kada smo tužni. Rijetki su takvi ljudi i ako ih kojim slučajem sretnemo, nemojmo se nikada rastati od njih. Ako govorimo o nekom prosjeku, tada sa sigurnošću možemo reći da ništa ne privlači ljude kao tuđa nesreća, baš kao što ih ništa ne rastjeruje brže od tuđe sreće. Neka nas to ne brine. Neka nas to ne motivira da svojom tugom i nesrećom kupujemo društvo lažnih prijatelja, niti da krijemo svoju sreću iz straha da ćemo izgubiti prijatelje. Našom srećom i uspjehom izgubit ćemo samo one ljude koji nam nikada niti nisu bili potrebni na našem životnom putu, a uz nas će tada ostati oni ljudi koji navijaju za naš uspjeh i našu sreću, a to su doista i jedini ljudi koji nam trebaju i čija blizina nas ispunjava, liječi, inspirira i motivira.

Selektirajmo ladice naših misli. Pospremimo u njih sjećanja koja nas ispunjavaju blagošću, mirom, zadovoljstvom i srećom. Recimo sebi: „Sjećam se samo onih stvari kojih se želim sjećati. Ostalo zaboravljam jer mi je nepotrebno na mom putu.“ Sve što osjećamo, sve što mislimo i činimo naša je osobna odluka, naš je izbor. Ako nam nešto treba, stvorimo to. Naše misli u trenu mogu postati djela. Sve je na nama. Ako možemo sanjati o nečemu, možemo zasigurno to i ostvariti. Čuda su moguća kada svima, pa tako i sebi samima, sve oprostimo i kada živimo u miru sa sobom, otvorena srca i uma, ne iščekujući ništa, ali čvrsto vjerujući u sebe i svoje snove koje ćemo vrlo lako ostvariti kada mi to odlučimo.

 

Elia Pekica Pagon

www.pekica.com
www.epoha.com.hr
https://www.facebook.com/elia.pekicapagon.5