DEKADENCIJA  KAO  OBLIK  EUROPSKOG  MODERNIZMA

000001 03/08/2019 No Comments

DEKADENCIJA  KAO  OBLIK  EUROPSKOG  MODERNIZMA

Društvo koje demografski nestaje prirodnim putem i iseljavanjem uz mirno promatranje svog nestanka i izravnog ugrožavanja temeljnih sustava i vrijednosnih kriterija na kojima počiva, neosporno ulazi u razdoblje dekadencije kako ju god shvatili u povijesnom, umjetničkom, društvenom, političkom i inom smislu. Prihvaćanje vlastitog identitetskog i demografskog nestanka i traženje njegovog uzroka u općem okruženju, novom vremenu, europskom načinu života, modernizmu naših dana, slobodi kretanja, otvorenom društvu, proširenom tržištu radne snage i sličnim diplomatsko-političkim opravdanjima, inače zasnovanim u pravilu na vlastitim krivim prosudbama,  sebičnim negiranjima odgovornosti ili općem nerazumijevanju stvarnosti, nije ništa drugo nego svjesno odbacivanje budućnosti za druge, primarno one koji generacijski dolaze iza nas.

Svjesnog prihvaćanja dekadencije povijest nije zabilježila, a negacija djece i mladih kao jedinih donositelja budućnosti u konceptu europskog modernizma potvrđuje društvenu i svaku drugu uskogrudnost suprotnu temeljnim civilizacijskim postignućima i ljudskim vrijednostima. Isto vrijedi i za ljudsku populaciju u cjelini, neosporno najvećem bogatstvu svakog društva i prostora i najvažnijem pokretaču i čimbeniku svake djelatnosti. Potiskujući racionalnost i suprotstavljajući je interesnoj svakodnevnici i pozicijskoj moći budućnost nam se za druge u ovakvom modernizmu čini manje bitnom od zadovoljavanja osobne svakodnevnice, a jasno vidljiv otklon od misaone i duhovne snage pritom „poriče osnovnu vrijednost čovjeka” (B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1978.).

Europski i svaki drugi modernizam s lakoćom prihvaćanja demografskog sloma, društveni sustav u čijem središtu nije ljudska populacija, diplomatsko-politički pristup bez uvažavanja identitetskih nacionalnih vrijednosti, suvremenost s otklonom od civilizacijskog razvojnog slijeda i općenito vjerovanja kako je sve to očekivano, normalno, događa se i drugima i slično, teško mogu izgraditi društveno okruženje u kojem su civilizacijska razvojna dostignuća i izvjesna hrvatska budućnost pritom temeljna važnost.

Demografski je nestanak hrvatske populacije, uz sve poteškoće koje pritišću tranzicijsku razvojnu fazu, objektivno i najveći problem naše suvremenosti na koji se mora reagirati prema znanstvenim pretpostavkama, zakonitostima, projekcijama i modelskim rješenjima. Svaki otklon od znanstvene spoznaje problem usmjerava drugim  pravcima, a ponajčešće političkim, u kojima se u pravilu zakonitosti izgube i pretvaraju u osobna mišljenja najčešće zasnovana na osjećajima.

Europski je modernizam pritom najjednostavniji za slijediti i prihvatiti, jer su u njemu vrijednosni kriteriji gotovo dogmatski postavljeni i prenosivi, a rješenja dugoročna, univerzalna i rezultat prevladavajućeg unionističkog promišljanja. Čekajući u Hrvatskoj „brod za nabolje” s vjerom u odluke, poteze i provedbe iz modernističke centrale, Hrvatska bi mogla ostati bez najvrjednijeg što ima-svoje mladosti i svoje budućnosti. Dok ne shvati kako tu budućnost ipak donose samo djeca.

 

Dr. sc. Stjepan Šterc

Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

 

Oznake :