DISCIPLINA MAŠTE 03

000001 20/01/2019 No Comments

Sintagma „kreativno pisanje“ stigla je u naš jezik iz (ponajprije američke varijante) engleskog. Preveli smo je i uveli sasvim doslovno, pa zvuči – barem meni – prilično kvrgavo. Ne znači mi zapravo ništa, jer sam na temelj dosadašnjih 35 i pol godina prakse potpuno uvjeren da ne postoji pisanje koje odmah, u isti tren, od prvoga slova, ne bi bilo i kreativno. Bez obzira na to pišete li novinsku vijesticu o tramvajskom zastoju ili roman; osmrtnicu za baku ili putopisnu reportažu; doktorat iz fizike ili intervju sa starletom… Uostalom, jeste li ikad čuli za tečaj/školu/studij „kreativnog slikarstva“ ili „kreativnog skladanja“? Niste, naravno, jer za te se dvije vještine (baš kao i za svaki drugi ogranak bilo koje umjetnosti) u startu podrazumijeva da su, eto, kreativne. A pisanje, kao, nije… Dovraga, ako mene pitate, pa čak su i prepisivači, plagijatori – kreativni! Nisu li?

Ne postoje nekreativni autori pisanog teksta, ali postoje nekreativni doslovni prevoditelji i, na korak iza njih, lijeni govornici. A upravo zahvaljujući njima sintagme nalik na „kreativno pisanje“ prodru u svakodnevni jezik i postanu uobičajene. Čuli ste zacijelo, barem u jednoj od nebrojenih domaćih afera, da se spominju nekakvi „klasificirani dokumenti“. U engleskom jeziku takvi dokumenti nose pečat „classified“, viđali ste to po filmovima. Naši su genijalci na brzinu preuzeli latinski korijen te riječi i lako ga prilagodili hrvatskoj tvorbi, ne uloživši niti toliko truda da riječ prevedu u čistu hrvatsku „razvrstani“. I ta bi, dakako bila podjednako besmislena, jer posrijedi su dokumenti povjerljive, ili čak strogo povjerljive naravi. Tajne, dakle. Imali smo, znači, i otprije sasvim precizne nazive za takvu vrstu dokumenata i podataka, ali naš je čovo – pa makar bio i na najvišoj dužnosti – radije umjesto domaćih inačica odabrao novoskovanu nejasnicu latinskoga korijena i angloameričkoga značenja. Svemu jezično-čistunskom zaklinjanju i busanju o prsa tisućljetna unatoč.

Majčice mila, bogme sam duboko zabrazdio ovaj put, a samo sam htio reći kako je pojam „kreativno pisanje“ besmislen i da bismo morali smisliti nešto suvislije i jasnije… Ispričavam se.

Na našem jeziku postoje dva priručnika za one koji žele naučiti tajne spisateljskog zanata: „Radionica pisanja fikcije“ Josipa Novakovića (rođenog Daruvarca koji već godinama tamo negdje, po Amerikama, predaje „creative writing“) i „Autopsija teksta“ Nebojše Lujanovića (rođenog Travničanina koji već godinama kojekuda ovdje, po Hrvatskoj, predaje to nesretno „kreativno pisanje“). Obje su knjige sjajne, vrlo se često „rimuju“ u pristupu materiji – što je i više no logično, s obzirom na to da se bave istim zanatom – a ono što odmah upadne u oko jest činjenica da oba autora hrvatsku novoskovanicu „kreativno pisanje“ u samom tekstu izbjegavaju u najširem mogućem luku. Ništa čudno: obojica su (i) pisci proze, pa im je savršeno jasno.

O nekim odličnim savjetima iz njihovih priručnika – prvom sljedećom prilikom!

 

Renato Baretić

https://www.facebook.com/profile.php?id=100013164854456