DISCIPLINA MAŠTE 04

000001 02/05/2022 No Comments

U prošlom tekstu, obećao sam vam prenijeti poneki savjet iz dvaju na hrvatskom dostupnih priručnika „kreativnog pisanja“. Ispunit ću obećanje, ali najprije ide jedna mala digresija…

Početkom rujna bio sam u Betini, odavna voljenome mjestašcu na Murteru. Zvali su me kao jednokratnog predavača na Betina Film Festivalu, lani pokrenutoj manifestaciji koju organiziraju i vode neki bezobrazno mladi, pametni i energični ljudi. Većinu je u nevelikom auditoriju činila autorska ekipa studentskog cjelovečernjeg filma, navodno snimljenog za samo devet tisuća kuna: zapravo bi bilo zanimljivije slušati njih nego mene, jer tolika bi svotica na snimanju nekog „normalnog“ cjelovečernjeg filma jedva dostajala za jednotjedne troškove flaširane vode… No, budući da su nam ovaj put karte razdijeljene tako kako jesu, ja sam pričao a oni slušali i, srećom, postavljali pitanja. Mic po mic, razgovor nam se sveo na opisivanje razlika između pisanja proze i scenarija za film ili televiziju. I tako smo došli do famozne rečenice koju ćete čuti gotovo u svakom hrvatskom filmu i skoro svakoj epizodi svake TV-serije (a o kazališnim daskama da ni ne govorimo): „Kako to misliš?“ i do njezine sestre blizanke: „Što time želiš reći?“.

To su rečenice koje gotovo nikad nećete naći u romanu ili priči. One su svojevrsne „štake“ o koje se načas osloni scenarist, obično u trenutku kad shvati da mu je neki lik, neka se zove Pero, malo odveć razvukao svoj monolog, a da pritom svejedno nije dospio kazati sve što želi. Tu mu onda drugi lik uskače sa „štakom“, pa Pero može krenuti dalje, u novi solilokvij. I tako scenarist na kraju dobije monotonu, predugu i zamornu scenu, teško prispodobivu stvarnom razgovoru dvoje ljudi.

A najbolji alat za izbjegavanje takvog učinka je: čim osjetite potrebu da Snježana upita Peru kako to misli, ili što je time htio reći – izbrišite sve što je Pero dotad „govorio“, pa krenite ispočetka s tim dijalogom. Od prve riječi, s ciljem da sve što želi Pero kaže u što manje redaka. Nikakve štake njemu tada neće trebati, a i Snježana će ranije moći progovoriti kao stvarnija osoba.

Na tu sam priču odmah nadovezao i jednu lukavu vježbu iz priručnika „Radionica pisanja fikcije“ Josipa Novakovića (vraćamo se, dakle, na ono obećanje s početka): otvorite prazan dokument u Wordu (ili koji već program za pisanje koristite) pa u njega kopirajte nekoliko stranica nečega što imate već napisano. E, onda u tom novom dokumentu iz staroga teksta bez milosti izbacite ama baš sve pridjeve. Pročitajte tu novu verziju i vratite u tekst isključivo one pridjeve koji su neophodni, ali baš neophodni, za razumijevanje. Još jednom: vratite samo ne-op-hod-ne! U devet od deset slučajeva – ta će verzija biti bolje štivo od one početne. Probajte!

P.S: Poslije tog betinskog predavanja nastavili smo još opuštenije čavrljati na trgu i mladi mi je redatelj (i scenarist) spomenutog filma, inače student režije u Beču, rekao: „Znate, u mojem filmu imam jednu scenu s tim ‘kako to misliš?’, a napisao sam to upravo iz razloga koji ste nam gore rekli, k vragu…“.

Ma koja Betina, nije u tom trenu u cijeloj Šibensko-kninskoj županiji bilo ponosnijeg čovjeka od mene!

 

Renato Baretić

https://www.facebook.com/profile.php?id=100013164854456