Disciplina mašte
000001 16/01/2019 No Comments
Na književnim večerima, promocijama i sličnim prigodama, publici pred kojom još nisam nastupao posljednjih se godina rado uvodno predstavljam kao „jedini hrvatski pisac koji je 13 puta bio u zatvoru“. Netko se na to nasmije, netko me zabezeknuto pogleda, netko još nezainteresirano petlja po mobitelu, a ja sam iskren da iskreniji ne mogu biti: trinaest sam puta pod pratnjom ulazio u splitski zatvor na Bilicama i prolazio kroz četvera vrata s rešetkama da bih došao do knjižnice, u kojoj sam radio ono što od 2013. činim kojekuda po Hrvatskoj i sa slobodnim građanima: vodio vježbaonicu kreativnog pisanja.
Kad su mi prijateljice i kolegice došle s idejom da osnujemo splitsku „Kuću kreativnog pisanja“ i pozvale me da budem jedan od predavača, nećkao sam se mjesecima. One su je mirno osnovale i bez mene, a sam im se pridružio tek kad se upisala druga grupa polaznika, i to uz jedan uvjet: da u toj „kući“ radim samo u „prizemlju“, samo s onima koji su se tek upisali, i da ih, ako se odluče popeti na „kat“ i krenuti na drugi stupanj, ja više ne pratim. Ne bih imao živaca za to.
Gledajući, čitajući i slušajući kako to drugi, iskusniji kolege rade, shvatio sam da trebam osmisliti vlastiti pristup, metodu, kurikul, što li već… I tako sam, sličan profesoru Baltazaru, domislio desetak vježbi kojima ću odrasle ljude, prvašiće u našoj školici, nagnati ljude da temeljitije razmisle o riječima kojima se služe dok pišu. Prva je od tih vježbi uvijek, i u zatvoru i na slobodi, ova rečenica od 11 riječi:
„Johnny se napokon odvaži, podbode Groma, pa i on zabaci laso“.
Nisam je niotkuda i ni od koga prepisao, to je samo moja praktično primjenjiva umotvorina. Kad je pročitaju s ploče, ili čega već, dajem polaznicima minutu-dvije da je prepišu, dobro zapamte i zamisle tako opisanu scenu. Onda krenem s rafalom pitanja. U kojoj se zemlji svijeta ovo najvjerojatnije događa? Je li Johnny hrabar i drzak, mlad ili star? Hoda li, pliva, leži, vozi ili nešto peto? Je li sam? Što je Grom i kojeg je spola? Je li laso bacio pred noge nadgledniku ranča, ili je posrijedi nešto (a što?) drugo? Na svaki odgovor postavljam potpitanje: „A po čemu to znate, to nigdje ne piše“.
Svi na kraju dođu na isto: negdje u SAD-u, neki mladi kauboj, ne baš odvažan, jaše svoga konja muškog spola i iz galopa, posljednji u nizu, baca laso na nešto ili nekoga (životinju ili čovjeka, možda i obični drveni stup) na što se prije nije usudio. A ništa od svega toga, kako smo već rekli, nije ni jednom jedinom riječju, od njih 11, nije izravno kazano. Čime smo to postigli? Pa eto, samo pažljivom uporabom riječi koje i inače koristimo. Odnosno – „disciplinom mašte“, kako od početka glasi i naslov te moje vježbaonice.
Zadatak za polaznike je krajnje okrutan: imate deset minuta da sastavite dvije takve rečenice, slične po tom svojstvu – da kažu daleko više no što je napisano. Prvu o čemu god želite, a iz druge mora biti jasno da je u prizoru i neka – mačka. Ništa ne smije biti rečeno izravno, a zadaće koje nemaju TOČNO 11 riječi, ni manje ni više, neću niti komentirati. Svi se u prvi čas prestrašeno trgnu, ali ipak ispune zadatak. Čak i osuđeni kriminalci.
Što vam se čini? Dade li vam se da sad i sami probate? Treba vam samo malo mašte, malo discipline i najmanje jedan čitatelj (ili čitateljica, još bolje) na kojemu / kojoj ćete testirati svoje umijeće. Probajte, ne može vam naškoditi. Može poslužiti čak i kao društvena igra dok strpite hoće li se tulum raspasti, provjereno! Uostalom – što vas košta? Na Free oglasniku dobijete i free vježbaonicu pisanja! Čovjek nikad ne zna…
Renato Baretić
https://www.facebook.com/profile.php?id=100013164854456