DO SLJEDEĆE EPIDEMIJE

000001 19/07/2019 No Comments

Situacija s epidemijom je naizgled jenjala. Sve se pokrenulo. Ljudi, ekonomija, turizam. Izlazimo iz izolacije, kao što kornjača polako i oprezno promalja prvo svoju glavu iz svojeg oklopa. A zatim kada se uvjeri u svoju sigurnost neumoljivo se pokreće čitavim svojim tijelom, pokreće čitav svoj oklop i nekud kreće.
Tako smo se i mi pokrenuli iz svojevrsnog „zimskog sna“. Probudio nas je „poljubac slobode“. Udišemo zrak novog normalnog, nadajući se da će on imati teksturu, kvalitetu i svježinu negdašnjeg. Punimo pluća novim zrakom. Očekuje nas polet.

Kao i u svemu, nešto je dobiveno, a nešto je izgubljeno u vremenu izolacije. Pokušajmo shvatiti što je to temeljno dobiveno, a što izgubljeno. Pokušajmo pojmiti ono najelementarnije.

Ono što je dobiveno u ova dva mjeseca izolacije u kojoj smo bili, sigurno je vrijeme i produbljenost kontakta s našim unutarnjim glasom. Unutarnji glas nas prati od djetinjstva. To je naša esencija, naš svemir. Unutarnji glas smo mi.

Vjerujem da smo se svi, u ova dva mjeseca, u kojima nam je kretanje bilo ograničeno, i u kojima smo, vjerujem, manje viđali druge ljude, naslušali našeg vlastitog unutarnjeg glasa i njegove „mudrosti“. Sada je došao red da se u naš slušni registar uključe i glasovi drugih, a ne da u tom registru bude prisutan samo naš glas. Došao je red na imfoniju, polifoniju različitih glasova.

Do sada smo mi, uslijed svega što nam se događalo unatrag dva mjeseca, vodili neku vrstu intenzivnog razgovora sa samim sobom, odnosno imali smo monolog. Sada je vrijeme ponovo za dijalog, dijalog s drugima.
Nadam se da smo sve lekcije, koje smo trebali naučiti iz naših monologa, i naučili. I da će sjećanje na monologe donekle ostati i da neće izblijedjeti.

Nadam se da će naši monolozi, koje smo vodili unutar vremena izolacije, ostati upamćeni i da će poslužiti kao svjetionici, koji će uspješno osvjetljavati našu plovidbu nemirnim morima života. I da će biti naša svjetlost vodilja.
S druge strane, ono što je izgubljeno, može se činiti banalnim, ali je isto tako elementarno. A to je rukovanje, to je dodir među ljudima. Toga danas više nema. Barem ne u obimu koliko je toga bilo prije.

Mi smo taktilna civilizacija, mi ne komuniciramo samo riječima, već i dodirom. A u vrijeme izolacije izgubila se navika rukovanja, dodira, možda nekog zagrljaja s drugim čovjekom.
Parovi su i usprkos izolaciji sigurno bili intimni i oni se dodiruju koliko god žele i u kojem trenutku žele. Ali između prijatelja i poznanika postoji razmak. Nema zagrljaja, nema dodira, nema rukovanja, nema tapšanja po ramenu.

Kako sve to kompenzirati?

Kao taktilna bića, od djetinjstva smo navikli naš svijet promatrati ne samo našim očima već i našim prstima. Navikli smo koliko vidjeti našim očima toliko vidjeti i našim prstima preko dodirivanja stvari, ljudi i prirode.
Prsti su, uz naša dva fizička oka (i uz naše treće duhovno oko), ustvari neka vrsta naših četvrtih, petih, šestih, sedmih i tako dalje očiju, kojima nas je priroda podarila.
Prstima upoznajemo nekog ili nešto baš kao što to činimo našim očima. A sada toga više nema, trenutno nema. I tko zna kada će se vratiti u onom punom smislu?

U novom normalnom, umjesto fizičkog dodira s drugim bićem, prebiremo prstima zrak pokušavajući napipati nevidljivu energiju kojom svatko od nas zrači. I pokušavamo, barem na taj „suptilni“ način, pojačati, utvrditi i osigurati komunikaciju između nas. Pokušavamo na sve načine nadomjestiti dodir.
Što nam preostaje dok se dodir ne vrati kao najprirodnije i najdrevnije sredstvo komunikacije i dok ne zaživi ponovo među ljudima?

Ne preostaje nam ništa drugo nego da se dodirujemo riječima.
Onim pravim riječima…

 

Tihomir Mraović