DOBRO I ZLO

000001 06.02.2021. No Comments

DOBRO I ZLO

Kako je divno svjedočiti bilo kojem susretu dobra i zla i znati kako je i nakon tog susreta dobro još jednom ostalo neokaljano i čisto. Najveći je izazov ostati priseban i miran kad se suočiš sa zlom. Zlo želi našu reakciju, bilo kakvu, barem jednu, možda i dvije ili još bolje – više njih. Svaka je naša emotivna reakcija kao jedna doza droge za bolesno zle ljude. Zlo u (ne)ljudima stalno nas izaziva i iščekuje vidjeti kako ćemo reagirati, kako bi parazitiralo na našim reakcijama koje bi samo narušile naš unutarnji mir i oduzele nam dragocjeno vrijeme koje ne smijemo trošiti na loše ljude, već isključivo na one dobre i samim time vrijedne našeg vremena, kao i, razumije se, na naše svakodnevne obveze, interese i hobije.

Upravo zato, neka naša reakcija na bilo koje ukazanje zla uvijek bude i ostane – mir i vjera u dobro. Svaki put kada reagiramo na pokoji zao podražaj, zauvijek gubimo dio sebe. Želimo li to? Već se odavno ne pitam – kako izaći na kraj sa zlom? Dozvoljavam si taj luksuz da me stvari, situacije ili bolje reći – ljudi mogu još samo ugodno iznenaditi. Neugodno me baš ništa ili bolje reći nitko više ne može iznenaditi. Ljudska pokvarenost i perfidnost nemaju granica i vječno su u potrazi za nekim novim sukobima. Upravo zato što sam i te kako svjesna toga, ne reagiram na te pozive na dvoboje koji dolaze od strane sitnih duša. Moj odgovor na svaku njihovu provokaciju je uvijek – NE.

Ljudi sukoba su konfliktni i zli i nisu dobrodošli u moj svijet. Već sam ih odavno izgnala iz njega. Ne postoji niti jedna putovnica, viza niti propusnica s kojom bi se nosači bočica s otrovom mogli uvući u moj život. Pretpostavljam da nam je svima već dosta negativnosti za sto života. Ali, zlo nas i dalje svakodnevno mami da prestanemo vjerovati u dobro, i baš zato – ostanimo ustrajni u ravnodušnosti prema zlu, u potpunom ignoriranju svakog zla i izbjegavanju bilo kakve reakcije kojom bi se to zlo htjelo nahraniti.

Zlo se hrani kada reagiramo na njega, a ostaje gladno kada smo hladni prema tom, već toliko puta viđenom izazovu. Zlo je najtužnije kada ostane nezamijećeno, kada je prozirno, prezreno i do kraja razotkriveno, pa samim time i potpuno nezanimljivo i za sve normalne ljude nevidljivo jer nije vrijedno našeg vida. Tada ostaje samo i uplakano u svojoj vječnoj tami, nagrizajući i izjedajući samo sebe, nesretno što nije uspjelo ubaciti tu svoju tamu u svjetlost našega života. Zlo se često krije pod sladunjavom maskom i plaštom tobožnje prisnosti i ljubaznosti, ali ako malo bolje pogledamo i izoštrimo sliku, brzo ćemo primijetiti kako oštrina našeg vida topi te lažno nasmijane voštane maske sa zlih lica, kako padaju s tih sitnih duša svi umjetni plaštevi njihove tobožnje dragosti i slatkorječivosti, pretvarajući se u pepeo i razotkrivajući tako prave namjere njihovih vlasnika te nam ih prikazujući kao najgore monstrume i nakaze.

Baš kao u bajkama, ta lažna prisnost uvijek je samo pokušaj zlikovaca da nam se približe kako bi nas iz blizine mogli lakše maltretirati i uništavati. Kako prozirno. Anne Frank je unatoč najgorem mogućem zlu koje se događalo oko nje, ostala ustrajna u svojoj vjeri u dobrotu ljudskog srca. Znala je, i te kako je znala da postoji zlo u ljudima, ali je unatoč tome željela vidjeti ono dobro u njima. Ne nužno u istima, podrazumijeva se.

Znamo da zlo postoji. Ono neće prestati postojati. Ali sve ono drugo što postoji i u što treba vjerovati, postoji usprkos svemu zlom, a to je ono dobro. “Usprkos svemu, ja još uvijek vjerujem da su ljudi uistinu dobri u srcu.”, zapisala je Anne Frank u vrijeme najgoreg povijesnog mraka i svojim perom kojim je pisalo njezino predivno srce uslijed tog istog mraka pronašla svjetlost te ušla u vječnost. Vjerujmo u ono dobro u ljudima i život će nam na put stavljati upravo takve, dobre ljude. Vjerujmo u svjetlo na kraju tunela i uvijek ćemo ga pronaći. Vjerujmo u ljubav. Reagirajmo samo na podražaje dobra… Sve ostalo su smetnje u komunikacijskom kanalu i nepotrebni šumovi koji nam nisu potrebni na životnom putu…

Znam, dogodit će se to svima nama da u nekim određenim situacijama naprosto moramo reagirati jer svi smo mi samo ljudi i prirodno je reagirati na neku nepravdu. Loši ljudi bude ono najgore u svima nama i ponekad ne možemo izdržati, a da ne reagiramo. Kada se to i dogodi, pokušajmo ostati pribrani i na nekoj civilizacijskoj razini. Lošim ljudima treba na određeni način dati do znanja da ne smiju činiti to što čine, kako ne bi profitirali nedostatkom naših reakcija i nastavili činiti zlo, potaknuti našom rezigniranošću.

Treba im po kratkom postupku pokazati da tako ne ide i da tako ne mogu s nama, ali trebali bismo ostati emotivno potpuno hladni dok im to dajemo do znanja. Jer, zli ljudi najviše se nahrane kada vide da su nekoga uspjeli razljutiti, uznemiriti, rastužiti i tome slično. To im je životna misija i jedino za što žive i zbog čega jutrom ustaju iz kreveta. Cijeloga dana samo smišljaju nove pakosti, prljavštine i nepodopštine baveći se time na koji bi način najviše mogli nekoga povrijediti, uništiti mu dan, pomrsiti mu planove, neugodno ga iznenaditi, donijeti mu neku lošu vijest, prevariti ga, uzrujati ga, uznemiriti ga, ureknuti ga ili prokleti, načiniti mu neko zlo. Bob Marley kojega često spominjem upravo zbog te njegove mudrosti, lijepo je rekao kako se zli ljudi, koji žive da bi činili zlo, niti jedan dan ne odmaraju, pa zašto bi se onda odmarao onaj čovjek koji živi da bi činio dobro. Nastavimo stoga činiti dobra djela i smišljati na koji bismo način mogli nekome pomoći, uljepšati mu dan, smiriti ga, razveseliti ga, ugodno ga iznenaditi, donijeti mu dobru vijest, olakšati mu život na bilo koji način, učiniti mu dobro.

Možemo lošim ljudima ponekad pokazati zube, pogotovo kada prijeđu granicu, ali pritom ostanimo emocionalno isključeni jer na emocijama drugih ljudi loši se ljudi najviše hrane; one su im kao vampirima krv. Ne zovu ih uzalud energetskim vampirima. Reći im svoje, to da, svakako, ali bez emocionalne reaktivnosti i involviranosti, to sam zapravo htjela reći, na tu sam reakciju mislila i ona svakako mora izostati. Kada god sam u prošlosti znala pustiti suzu ili pokazati razočaranje ili ljutnju pred kakvim usputnim zlikovcem koji bi mi se našao na putu, on ili ona bi se gotovo uvijek sladostrasno naslađivali, jer to im je očito i bio cilj. Bila sam mlada i naivna. Sada više nisam. Život me naučio mnogim stvarima, ponekad na vrlo grub način. Ali, i kada nam se čini da su oko nas zidovi i prepreke, s vremenom se pokaže da su ti zidovi i te prepreke zapravo bili mostovi do naših novih životnih spoznaja. Nekoliko puta tako reagiraš, pokažeš emocije krivim ljudima, a onda stekneš imunitet i shvatiš da takvi ljudi naprosto nisu vrijedni tvojih emocija…

 

Elia Pekica Pagon

www.pekica.com

www.epoha.com.hr

https://www.facebook.com/elia.pekicapagon.5

 

Kategorije : Knjige
Oznake :