DOPISIVANJE U DOBA EPIDEMIJE

000001 23.07.2019. No Comments

DOPISIVANJE U DOBA EPIDEMIJE

U izolaciji u kojoj smo se svi našli, zbog epidemije koja je zavladala čitavim svijetom, vrijeme kod kuće prikraćujemo kako znamo i umijemo. Neki od nas okreću se kreativnosti, a neki od nas neminovno razmišljaju o nekom višem smislu i o svrsi postojanja.

Kako svi poštujemo socijalnu distancu u svrhu očuvanja zdravlja, jedni s drugima, više nego ikada prije, komuniciramo uglavnom telefonima, mobitelima, računalima, a poneki od nas komuniciraju i mislima.
Komunikacija, koju sam nedavno imao preko elektronske pošte, kao da potvrđuju navode o iznenadno oslobođenoj kreativnosti i o traženju nekog višeg smisla i o pragmatičnosti u „zrakopraznom prostoru“, koji kao da se iznenada stvorio i svuda oko nas i u čitavom svijetu.

Na primjer, javio mi se jedan prijatelj koji mi je napisao sljedeće misli:
„Hej, Tihomire! Joško i ja stvaramo nekakav bend, on svira baš lijepu muziku, imamo riječi, puno se ne slažemo oko nekih stvari, on ima veliko mišljenje o tebi, pa možda da dokuči preko tebe. Pa, da li se slažeš da ti pišem ta njegova ludiranja, u svrhu da se isprave?“
Odgovorio sam prijatelju sa sljedećom porukom:
„Hej! Joško mi se javio i rekao da ćeš mi se ti javiti, ali koliko sam shvatio u svrhu toga da ćeš mi poslati neke svoje autorske tekstove, koje bih ja pročitao, što je okej.
A što se tiče nekog ispravljanja držim se onoga da je autor uvijek u pravu i ispravljanje jedino može biti ispravljanje neke gramatičke greške ili slično, a što se tiče stila ili ideje, po mojem mišljenju, u to se ne zadire, nego autor sam vrši neku auto-korekciju i on je jedini meritoran za tako nešto.
Vjerujem da ćete se ti i Joško dogovoriti i uskladiti u autorskom izričaju, a ja, kažem, osobno ne bih zauzimao poziciju nekoga tko će odlučiti što je dobro, a što ne. Već samim svojim činom kreacije autor donosi odluku, koja je beskompromisna, inače, da nije tako ne bi ništa ni nastalo. Zato, kažem, vrlo rado ću nešto pročitati i reći svoje mišljenje, ali ispravljati nešto, to ne.
Sve je na autoru. Autor, pod uvjetom da se time želi baviti i da će to biti na duge staze, mora raditi intenzivno na svojoj vještini. A najbolja škola za sve to su njegovi vlastiti radovi. Tako ti ja to nekako vidim.“

A u sljedećem primjeru dopisivanja, u ova neočekivana vremena, javila mi se i jedna prijateljica koja je bila nešto konkretnija u vezi s nevoljom koja nas je sve zatekla. Ona mi je, kao ponosna no kao i vrlo zabrinuta majka dvoje djece, napisala sljedeću poruku:
„Naime – bojim se da će sve ovo ostaviti traga na čovjeku, jer svatko svakog gleda kao da ima kugu… Djeca se ne mogu vani sastajati i igrati jer ih roditelji drže u kući u strahu da će oni biti “prijenosnici” … Djeca šize… Obasipaju ih zadaćama toliko da nemaju slobodnog vremena… Ima puno toga lošeg u svemu ovome…“
Odgovorio sam prijateljici na njezinu poruku sa sljedećim riječima:
„Sve ovo što si napisala o epidemiji, odnosno njezinim posljedicama, odnosima među ljudima, strahu, izolaciji, itekako stoji. Jedino se nadam da će ovo sve što prije proći i da kada se sve vrati u normalu, da će početi djelovati mehanizam koji je karakterističan za ljude – zaboravljanje. Da će ljudi jednostavno zaboraviti, ne izbrisati, nego potisnuti ono negativno i krenuti dalje. Vjerojatno mi imamo takve psihološke mehanizme koji djeluju pri onim velikim traumama. Jednostavno naš um potisne ono što psihu najviše boli. I mi krenemo dalje. Život će ići dalje i pod utjecajem svih novih stvari koje će ljudi doživljavati, a paralelno s tim u svima nama nekako će se odigravati i taj proces zacjeljivanja. Zacjeljivanje će se odigravati istovremeno na kolektivnom planu zajednice, ali isto tako na individualnom planu svakog od nas. A vjerujem da u nama svima počiva duhovna snaga koja može anulirati sve ove negativnosti koje doživljavamo već mjesec dana i više, i koje ćemo doživljavati očito još neko vrijeme. Ja vjerujem u tvoju duhovnu snagu.
A razmišljanje o tvojoj duhovnoj snazi i mene čini snažnim.
Mislim da je to dobra poruka za sve nas. Upravo vjera u duhovnu snagu drugih, ta jednostavna interakcija i empatija – čini nas same jakima i snažnima.“

 

Tihomir Mraović

Kategorije : Knjige
Oznake :