DUBRAVA INTIMNO

000001 09/01/2019 No Comments

DUBRAVA INTIMNO je izložba fotografija našeg kvarta gdje smo odrasli i gdje živimo moj kolega Lapić sa sinom Ivorom u Gornjoj Dubravi, i moj sin Josip i ja u Donjoj Dubravi. Svaki od nas je izabrao pet svojih susjeda koje smo snimili u njihovom domu.

Kolega Lapić i ja od kad smo završili fotografiju u školi za Primijenjenu umjetnost i dizajn, pa sve do danas živimo isključivo od fotografije. Obojica smo članovi ULUPUH-a i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Napravili smo puno izložbi fotografija u svojoj trideset godišnjoj karijeri, ali ova nam je posebna jer po prvi puta izlažemo sa svojim sinovima, koji su krenuli našim stopama.

Ivor Lapić rođen je 2000. godine u Zagrebu. Nakon završene osnovne škole, upisuje Školu za grafiku, dizajn i medijsku produkciju. Fotografijom se počinje baviti krajem osmog razreda osnovne škole, a u prvom razredu srednje škole polaže fotografiju kod profesora Jasenkovića. Do sada je sudjelovao na dvije skupne izložbe ljetnog foto-kampa na Zlarinu u sklopu Kino-kluba Zagreb, te je osvojio prvo mjesto na natječaju ULUPUH-a na temu autoportreta bez vlastitog lika. Kao svoj prvi samostalni umjetnički foto projekt objavio je foto-monografiju pod nazivom „ŽEGA“.

Josip Ćetković rođen je 1998. u Zagrebu, gdje je završio školu Primijenjene umjetnosti i dizajna na odijelu grafičkog dizajna. Druga je godina studija Filmsko, televizijsko i multimedijsko oblikovanje na Veleučilištu Vern. Od 2009. do 2017. godine je aktivni član Dječjeg kazališta Dubrava, gdje je glumio glavne uloge u 12 kazališnih predstava. Svoju glumačku karijeru je nastavio ulogama u dokumentarno igranoj seriji „Sjeverozapadni vjetar“ HTV-a, glazbenom video spotu 2Cellosa “MayitBe, The Lord ofTheRings“, u reklami Fante za Coca Colu Zagreb te kao glavni glumac u kratkometražnom filmu „Egon i rupa“ režisera Zdenka Bašića. Na studiju Filmskog, televizijskog i multimedijskog oblikovanja profesor Krešimir Mikić ga je uveo u teoriju filma i fotografiju, Vinko Brešan u pisanje scenarija i Mario Sablić u snimanje filma. Pod njihovim utjecajem je ostvario nekoliko samostalnih autorskih video uradaka kao snimatelj, režiser, montažer i scenarista (CIRCLES – Kompilacija Parkoura, JUTARNJI DORUČAK – Po pjesmi Jacues Preverta, ANTEMERDIEM – Autobiografski prikaz jednog jutra, NEMA KRUVA- Avangardni video, NOCTURNAL – depresija, GET UP – Proces pisanja scenarija i MIDNIGHT THOUGHT- Autorska kompozicija, glazba i video spot).

Evo što kaže naša poznata povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka Branka Hlevnjak o izložbi DUBRAVA INTIMNO koja se otvara sutra 10. 06. 2019. u KULTURNOM CENTRU DUBRAVA U GALERIJI VLADIMIRA FILAKOVACA

Očevi i sinovi o stanovnicima Dubrave

Među life ili žitkim fotografijama rijeđe su, ali zato najuzbudljivije za voajerski duh većine gledatelja, fotografije interijera. Osobito kada se portretirane osobe nalaze u svom stanu, atelijeru, radionici, radnji. Jer intimni prostor dograđuje portret, opisuje ukus, sklonosti, daje jače naslutiti karakter vlasnika, objašnjava njegov posao, obiteljske odnose i tome slično. Način kako su sinovi i očevi, ovdje dakle Lapić stariji i Lapić mlađi i Ćetković stariji i Ćetković mlađi fotografirali susjede, prijatelje, znance u njihovim radnim ili stambenim ugođajima, pripada sociološkim pristupima umjetnosti. Tu vrstu participacijske (sudioničke) umjetnosti, comunity arta, u kojem autor prednost pred glamurom i politikom (masmedijskim manipulacija) daje anonimnim stanovnicima, licima iz naroda, prvi puta je naglašeno izveo Braco Dimitrijević 1971. uvećanjima slučajnih prolaznika koje je izvjesio u javni prostor koji je bio rezerviran za politička lica dakle za medijsku manipulaciju. Poanta ovog koncepta sinova i očeva Lapića i Ćetkovića, nije u povećanjima, ali je u isticanju anonimnih stanovnika Dubrave, ili točnije u medijski neeksploatiranim ljudima koji žive mirno svoje živote i ne dospijevaju na stranice žutog tiska. Autori su se pritom zadržali u svom kvartu, u svom okruženju, u Dubravi, te tako stvorili živu sliku grada. Jer ono što češće možemo vidjeti na suvremenim fotografijama marginalna su mjesta, urbanizam kao zapušteni ili napušteni prostor, grafitima išarani i golemim oglasnim plakatima s manekenskim licima obljepljeni grad na fasadama i bilbordima, ili su to, pak, marginalne strukture koje upućuju na habanje (zidova, pločnika i sl.). Ovaj koncept, međutim, afirmira običnog čovjeka, daje mu povijesno mjesto izvan elitizma, kao dio fotografske dokumentarnosti, svjedočanstvo o ljudima.

Anonimni fotografski suradnici/modeli kreatori su fotografske scenografije činjenicom da su se dali fotografirati u vlastitom prostoru, zatečeni na licu mjesta, bez dodatnih režiranja, ili fotografskog uplitanja (dorade) u njihov prostor. Fotografi i stanovnici Dubrave skladno su surađivali, što je vidljivo na spontanosti i uvjerljivosti fotografija.

Fotografija, koja je za razliku od videa (kojim se najlakše participira sa ciljanom skupinom na određenim problemima) je nijema, pa ipak ona kao i svaka statična slika govori stotine riječi, te budu kod promatrača emocije čime ih uključuje u univerzalnu komunikaciju, mijenjajući im tematski, razinu svijesti, usmjerenu na ono što se klasičnim rječnikom naziva humanost.

Ovaj koncept donosi još jednu zanimljivost, a to je izbor sinova i izbor očeva koji se razlikuju, dakako po dugogodišnjem fotografskom iskustvu i ostvarenju bogatih portretnih ambijenata očeva i intimnijih i „mekših“ portreta sinova. To dakako proizlazi i iz činjenice da mladi biraju svoje mlađe znance, prijatelje i susjede, dok očevi biraju one starije, iskusnije i životom sadržajnije. Sinergijsko djelovanje fotografa i modela s odabirom lokacije izvrsno se uklapa u popularna kvartovska mapiranja, koje dulje vremena provode kulturni centri na razne načine.

Ova je izložba izvrstan doprinos suvremenoj povijesti Dubrave, kao i life fotografiji izvan novinskih narudžbi.

Ove dvije fotografije su uradci Dražena Lapića.

Prvu je nazvao MOJ MEHANIČAR,