DUŠOBRIŽNICI

000001 16/05/2021 No Comments

DUŠOBRIŽNICI

Što reći o ljudima koji se pojave u našem životu kako bi brinuli o našoj duši? Jesu li došli u pravom trenutku? Jesu li došli kada smo ih najviše trebali? Ili u trenutku kada ih uopće ne trebamo? Malo sam ironična. Razmišljajući o dušobrižnicima, priznajem da su mi iz godine u godinu sve više smiješni. To nisu ljudi koji bi ti stvarno pomogli u nekim životno važnim situacijama, ali bi rado zabadali nos u tvoj život, dijeleći ti savjete za koje ih nitko nije pitao. To su ljudi koji obično bolje od nas znaju što je dobro ili nije dobro za nas. Najviše ih nervira sreća na našem licu, jer nije to ta sreća za koju su oni mislili da bi nam pristajala. O, ne. Kada vide sreću na našem licu, reći će nam da smo se prevarili, da smo u zabludi i da ne idemo pravim putem. Jer, naravno, oni bolje od nas znaju kako bi trebala izgledati naša sreća.

Netko tko nepozvan zabada nos u tuđe živote o kojima ne zna baš ništa pojavi se uvijek niotkuda u obliku nekog tobožnjeg dušobrižnika i preplavi te svojom iznenadnom ljubavlju i brigom, a ti se pitaš – gdje si bio dok je u mome životu grmjelo i sijevalo? Gdje si bio kada mi je najviše trebalo da se netko pobrine za moju dušu? Nigdje.
Eto dušobrižnika sada kada ih nisam uopće zvala u moj život. Ima ih svakim danom sve više i više. Brinu za mene. Jako me vole. Nisam ni znala koliko sam voljena. To sam saznala tek onda kada se moja duša sama pobrinula za sebe.

Da, moja je duša sada dobro. Moje tijelo također joj se pridružuje. Hvala na pitanju. Dobro smo. I moja duša, i moje tijelo, i moje srce i ja. Dušobrižnici su zakasnili pokvariti moju sreću koja živi u svakom mom novom koraku. Želim tu sreću. Želim da svaki moj korak bude oplemenjen osmijehom. Učinit ću sve za to. Jer to zaslužujem, kao i svaki čovjek. Zaslužujem biti sretna i svakoga dana sebi to govorim. Zaslužujem sreću. I, da, ja sam ta koja najbolje zna kako moja sreća izgleda. Ne treba mi nitko drugi objašnjavati što je to dobro ili nije dobro za mene.

Zabadala i zlobnike možeš ignorirati tek onda kada upoznaš blizinu smrti. Tek onda kada shvatiš da sve može nestati u trenu. Pa tako i ti. Od tog trenutka sve se mijenja. I više ništa nije isto. Imala sam takav trenutak prije dvije godine. Podrazumijeva se – bilo me je strah. Mislila sam da je svemu došao kraj. Nisam mogla doći do zraka. Ali, prepustila sam se svemu što mora biti. Lebdjela sam između “biti” i “ne biti”. Od tog mog ponovnog rođenja sve gledam nekim novim očima. I ljude i situacije. I, danas sam zahvalna životu na tom važnom uvidu.
Smiješan mi je ovaj krhki svijet koji se još uvijek pita – je li važnije imati ili biti. U krivu je svatko tko se to pita, jer „biti ili ne biti“ još je uvijek jedino važno pitanje koje nam život svakoga dana postavlja. Shakespeare je bio u pravu u vremenu ispred vremena.

informationcroatia.com

Naše su duše eterične prolaznice kroz prostor i vrijeme. One najbolje same znaju kada su dobro ili nisu. Ne trebaju im dušobrižnička podbadanja. Dušobrižnici ne brinu o našim dušama, nego ih samo ometaju u hvatanju frekvencije njihovih snova. Ne dozvolimo nikome da nas omete u hvatanju naših frekvencija. Ostanimo na svojoj stanici i uživajmo u glazbi koju naše srce voli.

Uživajmo u predivnim trenucima i dragim nam ljudima s kojima se međusobno iscjeljujemo, puneći jedni drugima baterije. Krenimo u smjeru naših prioriteta jer vremena je svakim danom sve manje. Sve ono nevažno znajmo ostaviti po strani. Imajmo u glavi jedan imaginaran pješčani sat. Svako zrnce njegova pijeska jedan je životni trenutak koji će već u sljedećoj sekundi zauvijek otići u nepovrat. Korak po korak. Jedino tako možemo živjeti život. Stepenice možemo preskakati samo u igri. Životne stepenice ne možemo. Njih svladavamo jednu po jednu. Kao i lekcije koje moramo naučiti na putovanju zvanom Život.

Interesantno je to – kada bi ti stvarno dobro došla ta briga o tvojoj duši, ona izostaje, a kada se duša sama pobrine za sebe i svoj mir, svi se za nju zabrinu. Sve dok jesmo tu gdje jesmo, dobro je. Baš svaki dan slavim život. Želim osjetiti što to znači “biti”. Jer jedino tako ću u miru moći jednoga dana “ne biti”. I, neću se bojati.

Čudno je to. Nešto čega se toliko bojimo može nam zapravo biti poticaj za stvaralaštvo, za ljubav, za sve ono što još želimo postići, za sve snove koje želimo ostvariti. Nešto sablasno i mračno kao što je smrt, najveće je buđenje koje čovjek može iskusiti. Doista je tako, blizina smrti najveći je poticaj za dobar i kvalitetan život. Bila sam tamo. Bila sam blizu tog kraja, blizu te tame i nepovratnog ponora. Mislila sam da je to to. Ali, na svu sreću, nije bio kraj, već jedan novi početak, jednog novog života i nove mene kakvu još do tada nisam poznavala. Bila je ta nova Elia u meni, ali nije znala kako da mi kaže da je tu i da će ostati tu te da zajedno možemo ostvariti baš sve.

 

Elia Pekica Pagon

www.pekica.com
www.epoha.com.hr
https://www.facebook.com/elia.pekicapagon.5

 

Kategorije : Knjige