Free 001

000001 01/11/2018 No Comments

Svojedobno šetajući omiljenim gradskim kvartom, misli su mi lutale po čudnim kutevima moje mašte, a oči po okolnim zgradama, ljudima slučajnim prolaznicima…

Ne tražeći ništa posebno, otkrivao sam svake sekunde u svojoj mašti neki novi izazov i veliko pitanje mogu li ja to iz mašte uprizoriti, materijalizirati ili je to ionako tlapnja mozga koji nema ništa pametno gruntati nego bedastoće proizvodi.
A oči su pune detalja koji stoje tu već predugo, možda namjerno samozatajno, možda iz nemara, nehata, sitne male bravure ljudske ruke, igre svijetla i sjene, priroda ili Božiji prst koji, kažu mudri ljudi, je zapravo sveprisutan pa onda i u tim malim detaljima koje otkrivam.

No, posebnu pažnju su mi privukla lica prolaznika. Svako to obilježje nosi svoju priču, svoju sudbu, svoje težnje, strahove, jedinstvenost u izričaju, životu.

Na radiju lica ne vidim. Ne znam tko me sluša. Ne osjećam kakvu reakciju kod slušatelja postižem. Tko sluša izgovorene riječi u sklop elektronskih naprava koje se šire i dopiru u tko zna gdje, tko zna kome.

Na televiziji gledam u kameru. Kamera prenosi moj lik na ekrane nepoznatima i poznatima, opet nevidljivim licima. Tko su ti ljudi? Što rade dok gledaju emisiju koju emitiraju s mojim likom?

Odavno se više ne pitam tko me sluša i gleda. Znam tko mi je publika kojoj se obraćam, predpostavljam s velikom sigurnoću tko bi zapravo htio upaliti radio i slušati to što ja radim, namjestiti tv prijamnik da bi čuli i vidjeli koje teme večeras obrađujem, tko me čuje, vidi, gleda, tko me sluša.

Lijepo je osjetiti pogleda na sebi koji te prepoznaju, pozdrave te gestom ili intimnim namigivanjem, zanimljivo je čuti pozdrave nepoznatih ljudi, svoje ime ili nadimak iz usta koja te nisu nikada zazvali prije, meni je to ugodno, zanimljivo, prijatno. A za uzvrat počastim ih osmjehom, klimoglavom, mahanjem ruke, glasnim odzdravom….. ništa veliko, dramatično, zahtjevno… malo i skoro bi rekao čovijek zanemarivo. Nije tako.

Razmjena pozitivnih vibracija, energije, dobre volje i raspoloženja s pozitivnim predznakom s nepoznatim ljudima meni govori da radim dobru stvar, da imam publiku koja cijeni što radim i da odvajaju dragocijeno vrijeme da bi slušali ili gledali što ja radim. Za njih.

Mnogi kolegice i kolege u medijima se drže rezervirano od “svoje” publike. Ja ne. Dajem se bezrezervno do kraja. Svaki dan, svaki sat, svaki nastup. I publika uzvraća, vjerujte mi, izuzetno bogato.

Prošetati gradom, gledati ljude, uzvratiti pozdrav i vratiti se kući pun ljudskih reakcija……to je moje istraživanje publike.

I zamislite, to je free.

 

Trpimir Vicković –  Vicko    

https://www.facebook.com/trpimir.vickovic