Free 003

000001 17/01/2019 No Comments

Doživljaj novog početka dana me svako jutro iznova oduševi svojim malim ali bitnim i neizostavnim detaljima.

Mnogima traumatično oglašavanje budilice, alarma ili kako god nazivali zvuk koji će pretvoriti san u javu ne obazirući se na tijek ili finalizaciju, donosi prvi gorki ubod u mozak koji se proširuje iz minute u minutu kao grč tijela, lica i duše u isto vrijeme. Ili se bolno širi spoznaja ljepote snoviđenja i gruba realnost je toliko jadna prema svemu snivanom da i to kao podmukli udarac u slabine poremeti kemiju ravnoteže. A kod mene kao da je olakšanje nastupilo grubim zvonom buđenja. Nahrupi gomila emocija, topline i blagosti što otvaram oči, što iskačem iz kreveta (doduše ne tako brzo kako riječ iskačem zvuči kod mlađih), što imam priliku zakoračiti (ponekad zanimljivo bolno, neutvrđeno nakon dobrih liječničkih pretraga-kako došlo tako ošlo) na svoje dvije pukljave noge opterećene viškom kilograma, što ugledam lagano mutno zgužvanu facu ostarijelog borbenog cucka naboranog čela u zrcalu, što žustro četkanje zubala ponekad izazove potmulu bol krivo procijenjenom snagom žuljanja, što mi više umivanje hladnom vodom ne izaziva baš takvo oduševljenje kao prije…

Sve male a li bitne sastavnice dugo i pomno biranih elemenata svakodnevice, mutne ili bistre, oštre ili tupe, jasne ili neobjašnjive dijelove mozaika zvanog novi dan, s velikim veseljem sam spreman slagati ma koliko bilo teško odoljeti jednostavno odustati, stati pred praznim platnom i reći danas neću, dotaknuti prazan okvir i odlučiti ne, danas ne. A to monogi rade. Više ili manje. Odustaju. Jer je teško, jer nije sve kako treba, jer se nema ovoga ili onoga, jer nije to to, jer…

Istina, ni najgori mazohist ne može zamisliti kombinacije muke, boli, zla i pakosti koje život može složiti u tren treptaja oka ljudskog. A tko okuša tu ubojitu silu i ostane priseban, preživi donekle neoštećen… e, taj zna da se isplati izazvati svaki dan tog podmuklog zmaja na megdan, pokazati mu svoje zube, kandže i kljove i reći nećeš dušmane ti mene, ja ću tebe. Bitka zna biti naporna, iscrpljujuća, nerazumljiva i nelogična.

Mnogi bitke i gube, ratovi se unaprijed znaju osuditi na propast, no dok postoji i najmanja mogućnost dobre borbe,, jakog zamahaja borbenim barjakom u bojama života, nema ništa slađe nego obući svijetli oklop osmijeha, dobre volje i raspoloženja, zajahati vitog vranca snage i pokretačke energije i pohitati u susret spodobi iskeženih škrba na megdan.

Život je na žalost jednokratna pojava. Barem za ljude. Cajger se pomiče neumitno, nema stajanja. Mudrost starosti se ne može primjeniti ako imaš malo godina. A proživljeni trenuci, mirisi, dodiri, šamari i poljupci…to je jedino što čovijek posjeduje, što je njegovo. Emocije su stvarne samo onima koji ih proživljavaju, i samo oni znaju kako im je. Tako i ja želim dočarati to božanstveno doživljavanje buđenja novog dana, a većina me blijedo gleda i pita se na kojim sam ja destilatima ili dosezima moderne farmakologije. A ja jednostavno volim život. Kao takav.

Mislim da bih morao pisati svaki puta kada sam punog želuca, lakše mi ide…

Vicko

https://www.facebook.com/trpimir.vickovic

http://ingrampro.com/trpimirvicko