BLOG FREE 006

000001 21/01/2019 No Comments

Još uvijek gladan dobro složene priče u pisanom obliku, spreman  prepustiti se apriori gledanju filma bez obzira kojeg žanra, otvorenog uha za sve glazbene pravce i dovoljno ohrabren dosadašnjim iskustvima slušanja tuđih mišljenja i stavova, iskreno se veselim kada me iznenadi lijepo i uredno napisana priča s ako je moguće sretnim krajem, slikopisnozvučni svijet autora koji još nisam vidio, a pokazuje nečiju bujnu maštu bez devijantnih društveno neprihvatljivih izobličenja, iskreno sam veseo kada mi i tijelo i um poprimi melodiju pjesme koja mi se uplela u slušne kanale, iznenađen sam iskreno do dna svoje duše s kojom žestinom, energijom i silom nasumično izabrane teme iz ljudi izvlači huk misli, riječi, mogućih dijela i vjerovatno propusta.

Kako sam odrastao, prolazio proces zrenja, na prostorima koji i za malu grešku nisu spremni oprostiti i najvećima među nama, kako sam gledao kako jedna riječ potapa velike i dobre snove, kako sam sudjelovao u društvenom životu društva koje je cijenilo različitost, kritički pogled na kvalitetu, kako se i danas sjetim nekih i ondašnjih neshvaćenih vrsnika među nama, teško mi se pomiriti da ta vrijednost se sve manje uzima kao vrijednost. Kao da se sve odvijalo uzalud i nije ni bitno bilo niti će biti sve to malo sitno svjelucavo kamenje u mozaiku društvenog bivanja u turbulentnim vremenima promjena društvenih vrsnika, nacionalnog ponosa i slave, vrijednosti kojih se nismo smjeli stidjeti, zavidnih pogleda oko nas kako nam je samo uspjelo biti tako svjetski dobrima….

Sklon maštanju, moj um ima razvijen scenarij pri velebnom dobitku u igri na sreću u materijalnom smislu. Nikome ni riječi ne bih rekao. Ni najbližima. Sredio bih neke frustracije neposjedovanja, uredio si život običnog luftbremzera sa stalnim prihodima iz nepoznatih izvora, putovao bih jeftinim tarifama i uživao. Kasnije bih neke svoje supatnike u neimaštini luksuza nagradio pozamašnom svotom novaca da se i oni počaste. I onda bih molio Svevišnjega da me odnese u snu, bez prevelikih bolova i trauma.

Drugi scenarij se nazire u političkom svijetu gdje ulažem sav novac u karijeru i osvajam vlast. Vrlo brzo se zamjeram svima džabolebarima koji sisaju Majku Domovinu, a ne trude se čak ni biti pristojnima pa zahvaliti koji put puku jadnome što ih nije potukao u krvavoj noć pohmanitalih pravednika. Biram sve ljude od povjerenja i mog saznanja da će napraviti dobro za sve a ne samo za sebe. I čekam da me netko krkne na maštovit način i da mi se trag u povijesti izgubi nakon dolaska diktatora koji je naručio micanje ridikula sa ozbiljne političke scene.

Treći scenarij bi sadržavao tiho ali kvalitetno pomaganje svima da se što bolje utabora, prokrve svojom pokvarenošću sve i sva, te slavodobitno promatram arenu punu malih piuna koji svoje živote doživljavaju ozbiljno, a zapravo su dio igre mog prijestolja bez previše želje za stvarnom moći.

Za neke ljude nije vlast. Nemaju kritičku dubinu svog bića, širokopojasni pogled u potrebe najpotrebitijih, nisu imuni na slad slave, moći i vlasti, gospodarenja živim i neživim, promišljanja su im plošna, jednostavna i nemaju namjeru čak niti se ispričati ako osjete da su u krivu. Za neke ljude nije vlast. Ja sam prvi koji sam pri samoj pomisli ostvarenja takovih mogućnosti samog sebe zgorzio prvim koracima u teoriji. Prebrojati sve potrebite, namiriti im osnovne potrebe za dostojni život u našem društvu, riješiti apsolutno sve socijalne slučajeve abecednim redom, naći lijek za sve kojima bi olakšalo se živjeti, osloboditi sve koji su uznici svojih krivih odluka, a sada već dugo pate u svojoj začaranoj gluposti jada, riješio bih mnoge probleme presjecanjem čvorova, trganjem lanaca, kockom šećera, lijepom riječju, utjehom, zagrljajem, suosjećanjem…

Šetao bih bez čuvara, vozio se javnim prijevozom, oblačio na rasprodaji, smijao se i plakao kako osjećam, govorio bih što mi pada na pamet….u nadi da činim dobro svima…

Za neke ljude nije vlast. Najmanje za mene.

 

Trpimir Vicković Vicko

https://www.facebook.com/trpimir.vickovic