FREE OGLASNIK

000001 07/08/2019 No Comments

Bez brige, ovaj tekst neće biti o Coroni. Vjerojatno vam je svima već preko glave samozvanih stručnjaka koji su preko noći postali vrhunski epidemiolozi, a zasigurno, baš kao i ja, samo želite da sve ovo prođe sa što manje posljedica i da se pokušamo vratiti što normalnijem životu.

Ne znam za vas, ali meni pod sintagmu „normalan život“ ulazi i svakodnevno konzumiranje kulturnih sadržaja, a ono se, tijekom mjera suzbijanja pandemija, podosta promijenilo. U redu, ne za sve umjetnosti podjednako. Književnost je ovdje sasvim dobro prošla jer nam za čitanje uglavnom treba mir i dovoljno slobodnog vremena, a i jednog i drugog smo imali napretek u posljednjih mjesec dana. Ni glazba se ne može požaliti. Istina, koncerti su se prestali održavati, ali zato su sigurno mnogi od vas preslušavali albume za koje inače nemate vremena, a siguran sam da su mnogi glazbenici iskoristili ovo vrijeme kad nemaju svirke da se zatvore u studio i rade na novim pjesmama. Tko zna kakvi biseri od albuma i singlova nas očekuju uskoro. Uostalom, mnogi glazbenici (a i oni koji se tako osjećaju) organizirali su svirke online putem interneta pa su zaljubljenici u glazbu dobili svoju dozu užitka.

No, što je s vizualnim umjetnostima? Muzeji i galerije su također zatvoreni do daljnjega i iako su mnogi od njih fotografirali svoje izloške te ih u visokoj rezoluciji podigli na internet galerije, složiti ćete se sa mnom da to nije to. U Louvre ili Uffizi idemo vidjeti potez kistom ili dlijetom velikih majstora, a na internetu smo zakinuti i za treću dimenziju. A da ne spominjem izvedbene umjetnosti, prije svega kazalište. Pogledao sam i ja ovih dana snimke predstava koje je National Theatre u Londonu podigao na mrežne stranice. Naravno, sjajna gluma, vrhunski svi segmenti produkcije, ali nedostaje mi miris kazališta, vidjeti kap znoja na čelu glumaca te, konačno, gledati one detalje predstave koje ja želim, a ne one koje mi kamera nameće.

Odlazak u kazalište, kino, koncert ili muzej nije samo hedonistički čin uživanja u umjetnosti već je i društveni i socijalni čin. Na takva događanja idemo sresti ljude, vidjeti ih, razmjeniti riječ-dvije i ne uvijek nužno o upravo pogledanom ili poslušanom djelu. Prebacivanjem svega toga na online platforme gubimo čitav niz elemenata koji čine čovjeka društvenim bićem.

Premalo je vremena i prostora, a i premalena je distanca od recentnih događanja (koja, daju nam naslutiti, nisu ni približno gotova) da bismo mogli dati odgovore na ova pitanja, no na umjetnicima je već sada zadatak da počnu prilagođavati svoj izričaj i mehanizme dolaženja do publike u nadolazećim vremenima. Neki će se u tome snaći, neki neće, ali tako je bilo od početka civilizacije naovamo.

 

Mario Kovač

https://www.facebook.com/mario.kovac.3914