GDJE JE GRANICA DOBROTE

000001 12/11/2021 No Comments

Kad doživimo neko razočaranje uvijek se pitamo – gdje je granica naše dobrote i griješimo li ako smo našu dobrotu poklonili krivoj osobi? No, ne postoje pravi i krivi ljudi kad se radi o poklanjanju onoga što jednostavno nosimo u sebi. Ne može iz naranče ići drugi sok osim onog suštinskog, njezinog, a to je sok od naranče. O čemu se radi?
Svatko od nas u ovome svijetu i ljudima koji ga okružuju daje ono od čega je sazdan, od čega je sačinjen. Svatko koga susretnemo u životu popit će kap našeg soka na ovaj ili onaj način, kao i mi njegovog. Jedni ćemo druge okusiti.
Zato je besmisleno pitati se – radi li se o pravoj ili krivoj osobi koja je popila kap naše dobrote. Naravno, najugodnije je znati da je dobro djelo naišlo na zahvalnost s druge strane, da je poštovanje međusobno, kao i razumijevanje. No, ako kojim slučajem to u nekom odnosu izostane, pa se osjećamo kao da smo u jednosmjernoj ulici, tada je vrijeme da stanemo na kočnicu i preispitamo odnos o kojem se radi.

Svakim danom postajemo svjesniji da je vremena sve manje, stoga i čeznemo za što kvalitetnijim odnosima koji će nam ovo preostalo vrijeme na Zemlji učiniti ugodnijim. Nitko više nema vremena za polovične i nedorečene odnose. Nikome to ne treba. Svaki odnos podložan je usponima i padovima te kvalitativnom preispitivanju i on kroz razne katarze može ojačati, ali i oslabjeti, ako nedostaje ono najbitnije u njemu, a to je iskrena i nedvosmislena komunikacija bez nekih kalkulacija, primisli i zakulisnih igara.

Odnosi za koje nam treba kalkulator u džepu, utemeljeni na interesima nisu nimalo ljudski, već naprotiv – krajnje hladni i neljudski, gotovo androidni i ne očekujmo od takvih interesnih druženja duhovni rast i uzdizanje. U takvim odnosima možemo samo provjeravati stanje na našim računima. U tim je brojkama sve i tu sve počinje i završava. Nerijetko se iznenadim kad vidim da i takvi odnosi znaju prerasti u nekakva prijateljstva. Neki dan mi je prijateljica rekla kako s jednom klijenticom ide na more. Lijepo je to, ali, pitam se – je li to doista iskreno prijateljstvo ili ipak – čisti interes pri čemu ćemo se praviti da nije?

informationcroatia

Svi su ljudi jako dobri glumci kad je novac u igri. U to sam se nebrojeno puta uvjerila. Kako novac u trenu mijenja ljude i međuljudske odnose, to je nevjerojatno. Ljudi koji se inače postavljaju u svoju zaštitu spremni su pregaziti sva svoja uvjerenja kada je u pitanju neki interes. Znači – postavit će se u svoju zaštitu prema nekome tko je slabiji od njih bez ikakvih problema, ali kada se radi o nekome koga oni smatraju jačim od sebe ili o nekome od koga imaju koristi – tada će se rijetko ‘postavljati’. Najveći div koji puca od ponosa bit će u trenu maleni patuljak i manji od makova zrna kada osjeti miris novca. Ne generaliziram, jer prezirem predrasude i stereotipe i, dapače – obožavam iznimke, ali čest je to slučaj kojeg je ovdje teško ne spomenuti.

Primjerice, jedan poznanik pokazao mi je poruke od svog starijeg brata koji ga svojim načinom komunikacije neviđeno ponižava, tretirajući ga kao manje vrijedno biće iliti svog roba. No, njemu to nimalo ne smeta. On prihvaća takav za njega krajnje ponižavajući odnos, što mi je doista nevjerojatno, jer se radi o osobi koja se inače zna postaviti prema ljudima koji mu nanose nepravdu. Kada je neki interes u pitanju, ljudi su očito spremni na sve, pa čak i puzati pred nekim tko ih otvoreno ponižava bez ikakvih problema, jer im je u tom trenu fokus isključivo na cilju kojega žele postići. Mnogi prijatelji tako trpe svoje šefove koji se slično ponašaju, samo zato što će na kraju mjeseca dobiti plaću. Strašno. Ne zaboravimo da svaki takav toksičan odnos ipak ostavlja tragove poniženja u svima nama i da nas u takvom odnosu ne bi smjelo ni biti. U takvom odnosu je najbolje ne biti. Ali, ljudi kao ljudi, većina njih bit će u bilo kakvom odnosu samo da ostvare neki svoj zacrtani cilj. Jedni druge tretiraju kao potrošnu robu, kao letvice na društvenoj ljestvici po kojoj se uspinju.

Između toksičnih i iscjeljujućih odnosa pametnije je izabrati odnose koji nas napajaju i liječe, koji su puni uzajamnosti i međusobnog razumijevanja i poštovanja. Rijetka su poticajna, iskrena prijateljstva u kojima obje strane rastu, ali ima ih, nije da ih nema. Svatko od nas ima barem nekoliko pravih prijatelja, zar ne?

Sjetimo se da ne možemo biti drugačiji nego što jesmo. Svatko je od nas takav kakav je, spreman ili ne na kompromise, principijelan ili ne, spreman ili ne na poniženje ili pak postavljanje u svoju zaštitu. Nema granice kada je dobrota u pitanju. Ili jesi ili nisi. Nemojmo se stoga pitati jesmo li pogriješili ako smo bacali ‘biserje pred svinje’. Nismo. Takvi smo, ne znamo drukčije. Nikada nismo pogriješili, niti ćemo pogriješiti samo zato što smo takvi kakvi jesmo. Stresimo prašinu sa sebe i krenimo dalje. Put nije samo iza nas, već i ispred nas… Kročimo prema naprijed bez straha. Strah nam ne treba na tom putu.

Narod često, poučen bogatim iskustvom dijeljenja dobrote za kojom poslije žali kao za prolivenim mlijekom, kaže – Što si bolji – to ti je gore. Dalmatinci bi rekli – Učini dobro, izij *ovno. Istina je. Pokvarenjaci, lažovi, prepredenjaci, manipulatori i licemjeri često dobro prolaze u životu, znaju se snaći u svakoj situaciji, biraju s kim će kakvi biti, odmjeravaju žrtvu prije no što će početi sa svojim manipulacijama. Ali, to ne znači da svi moramo ići u školu pokvarenosti i prepredenjaštva i tečajeve letenja na metli.

Mnogi ljudi znaju žaliti zbog toga što ne znaju biti prepredeni. Iskrenost i otvorenost u današnjem svijetu nažalost ispadaju opasne po život. Ako smo takvi, stvarno moramo birati društvo, što ponekad zna biti naporno. Kad ljudi upoznaju cijelog tebe, sve tvoje vrline i mane, sve tvoje snažne strane i tvoje slabosti, kad-tad će nešto iskoristiti protiv tebe kako bi ti podmetnuli nogu.

A, ti, ne brini, već kroči dalje putem svog života. Ne možeš mijenjati ljude, ali možeš mijenjati način na koji doživljavaš ovaj svijet i sebe u njemu. Ako se na tren i otvoriš krivoj osobi, uvijek se možeš ponovno zatvoriti i oprezno krenuti dalje, ako je kroz ta otvorena vrata prostrujao snažan vjetar i donio ti pustinjski pijesak u oči.
Sve su to gorke poruke života koje putem spoznajemo i koje su nam dobar putokaz za dalje. Ako je biti dobar jedino što znamo, ne žalimo zbog toga, već nemojmo biti dobri na svoju štetu, to je ono što nikada ne smijemo biti. To je ta granica dobrote koja nas vječno muči – granica svačije dobrote je kad se u nekom odnosu osjećamo oštećeno, iskorišteno i prevareno od strane ljudi kojima čistog srca činimo dobro.

To je trenutak za povlačenje. Tu prestaje sve. Tu prestaje bilo kakva komunikacija i nada za oporavak odnosa. Ali ne prestaje dobrota, ona nikada ne prestaje, jer dobrota nema granica i ona će uvijek, prije ili kasnije naći svoje plodno tlo. Nemojmo se sramiti vlastite dobrote u ovom pokvarenom i izopačenom svijetu, već je njegujmo. Poklanjajmo je svakome bez razlike. I neka bude bezgranična. Ne tražimo joj granice, već se znajmo povući iz toksičnih odnosa, kako bismo napravili mjesta onim iscjeljujućim.

Svi smo ponekad neoprezni i nemamo vremena za dubinske analize ljudi, niti za stalna testiranja ljudi s kojima se družimo u raznim situacijama. I rašlje se ponekad trebaju odmoriti. Nema potrebe za pretjeranim gledanjem u retrovizor, kao što nema potrebe niti za stalnim vađenjem povećala iz džepa. Opreza nikad dosta, znam. Ali, trebamo se znati i opustiti. Život je prekratak za bilo kakvu napetost i stres.

Naučimo biti opušteni i flegmatični. Ne brinimo se ni oko čega previše. Smjestimo naše brige u vremensku kapsulu i pošaljimo ih u daleku budućnost. I, ne, nikada nismo pogriješili ako smo nekome poklonili dobrotu i ako se osim svih onih koji to zaslužuju poneki zao čovjek možda napio na našem izvoru. Neka je. Nikad se ne zna. Možda će mu ta kap dobrote koju je popio pomoći da i on krene putem svjetla, pa će s vremenom sve više ljudi biti na pravoj strani… Ne dajmo se pokolebati.

 

Elia Pekica Pagon

www.pekica.com

www.epoha.com.hr

https://www.facebook.com/elia.pekicapagon.5