GDJE JE NESTALA MOTIVACIJA?

000001 12.08.2019. No Comments

GDJE JE NESTALA MOTIVACIJA?

Pitanje koje mi često prolazi glavom svaki put kada me prenu loše vijesti, opće nezadovoljstvo i svakodnevna „borba“, koji stoje uz bok jedno drugome, kao tri vječna postulata na kojima počiva Lijepa Naša svodi se na četiri riječi. Gdje je nestala motivacija?

Očekujemo da će naša djeca usvojiti prave vrijednosti i dobre obrasce ponašanja, postati kvalitetni, mladi i obrazovani ljudi koji će „jednog dana“ dati svoj doprinos društvu. Čime ih točno motiviramo? Našim vlastitim primjerom sigurno ne. Ako pogledate u prošlost, unazad tisuću godina, primijetiti ćete da se većina stvari promijenila, uznapredovala, prilagodila. Od kočije do automobila, od telefona do svijeta na dlanu. Ali, jedna stvar ostala je ista do dana današnjeg. Sliku školstva prije tisuću godina i danas čine tridesetak učenika i jedan učitelj. Zanemarimo činjenicu da je jedna od slika crno – bijela.

Kako je moguće da se ništa nije promijenilo u pristupu? Kako je moguće da se djecu i dalje uči na jednak način i u širinu, umjesto da ih se usmjerava prema njihovim afinitetima? Tjeramo ribu da se popne na drvo umjesto da je bacimo u vodu. Motiviramo je da učini nešto što sa najvećom voljom ne može. Očekujemo od nje da bude ono što nije. Promičemo različitost kao jednu od najvećih vrijednosti, a prešutno zagovaramo unificiranost i osuđujemo svako odstupanje.

Budi kao Marko, vidiš kako je on to napravio.

Pogrešno. Ne, nemoj biti kao Marko. Budi svoj i nađi vlastiti način. Čak i ako je pogrešan. Samo budi svoj.

Naši mladi nakon završenog fakulteta kreću u pohod zvan borba za pronalazak posla. Čime ih točno motiviramo? Uvjetima rada i plaćom sigurno ne. Otvaranjem natječaja u kojima od njih očekujemo da već imaju 3 godine iskustva, položen vozački, dodatna usavršavanja i jezike, sigurno ne.

Iz osobnog iskustva znam koliko je demotivirajuće kada dođete na testiranje za posao i uđete u dvoranu u kojoj sjedi 200 ljudi, kvalitetnih, mladih, visokoobrazovanih 200  ljudi. Bira se samo jedan. Sreća, pamet, iskustvo, znanje? Ako mene pitate, teatar apsurda. Motivirali smo te mlade ljude da završe fakultete koji nisu perspektivni. Preračunali smo se u upisnim kvotama i proizveli višak. Čak ni to nije glavni problem. Problem je što od tih 200 ljudi u većini slučajeva posao neće dobiti onaj najkvalitetniji, već onaj najpodobniji. Motivirajuće, zar ne?

Ako me netko može motivirati da nikada ne budem bolesna to je naš zdravstveni sustav i moja susjeda, a njena je mantra: „Doktoru se ide samo kad se umire“.  Višesatna čekanja, krivo postavljene dijagnoze i pogrešno propisane terapije. Najpametnije je ostati kod kuće i koristiti tradicionalne metode koje je propisala baka. Ne daj Bože da moraš u bolnicu. Tko zna hoćeš li se vratiti živ.

Ali i za taj problem nisu  krivi oni koji rade u zdravstvenom sustavu. Kriv je sustav u sustavu i država u državi koja ih ne motivira niti uvjetima rada niti plaćom. Žao mi je liječnika. Žao, jer nitko ne vidi onih 1000 života koje su spasili, ali svi krenu u linč zbog jednog izgubljenog. A oni nisu roboti. Ljudi su od krvi i mesa skloni pogreškama. Ljudi bez motivacije. Kao vi i ja.

Kad smo  već kod zdravlja, tko motivira na zdrav i aktivan život u ovoj zemlji? Sjedilački način života postao je naša svakodnevica. Nedavno sam poslovno bila u Finskoj. U Finskoj u kojoj ćete hamburger platiti 10, a piletinu i rižu 2 Eura. U Finskoj, koja motivira ljude da zdravo jedu. A kod nas je situacija obrnuta. Fizička aktivnost i vježbanje ideja je kojoj se pristupa „od sutra“. A kad osvane to sutra, imamo tisuću opravdanja. No jedno je zaista opravdano. Zdrav život je skup i malo tko ga može priuštiti.

I sad uzmimo da ste zdravi, imate stabilan posao i zadovoljni ste. Koliko je motivirajuće kada na putu do tog posla vidite naše umirovljenike koji bi trebali dostojanstveno provoditi svoje dane, kako kopaju po smeću i pružaju vam ruku moleći „nešto sitno“ za kruh. Ruku, koju često prihvatite, jer jednoga ćete dana, kako stvari stoje, biti na njihovom mjestu. Kako je moguće cijeli život raditi i doprinositi društvu, a zauzvrat na kraju, spajati kraj s krajem?

Cjelokupna slika nije dobra. Ali uvijek se sjetim onoga što me razveseli i motivira, a specifično je vezano uz nas Hrvate. Sposobni smo udružiti se kada je najpotrebnije i disati kao jedno. Imamo taj element zajedništva i pripadnosti koji su mnoge veće nacije izgubile. Humanitarne akcije pravi su primjer toga da možemo i želimo pomoći. Zaista, možemo sve, samo nas treba usmjeriti. Samo nas treba motivirati.

 

Darija Brnić

https://www.facebook.com/darija.brnic

https://www.instagram.com/darija.brnic/?hl=en

 

 

 

Oznake :