HRVATSKA ZABORAVLJA SVOJU STAROST

000001 12/08/2019 No Comments

Moderna su vremena prepuna izazova, ubrzanog ritma i uglavnom traganja za materijalnim i pozicijskim zadovoljstvima u kojima se malo toga vidi i osjeća oko sebe, a društvena i politička sebičnost sve više postaje vrijednosna prepoznatljivost kojoj se teži u dokazivanju i pokazivanju uspješnosti, sposobnosti i mogućnosti upravljanja drugima. Koje se usput, u svoj silini želja za pozicijskim zadržavanjem i posebno nastavljanjem niti ne primjećuje. Vladajuća je stvarnost drugi svijet na velikim visinama s kojih se svakodnevna prizemnost običnih, jednostavnih, zaboravljenih, ostavljenih, ostarjelih i inih neprimjetnih doima kao teret na njihovom putu nastavka iluzije samo za njih zamišljenog irealnog i zatvorenog svijeta. Povratak im je iz iluzije u svakodnevnicu običnog svijeta opterećenu s puno toga gotovo nemoguća misija i djeluje poput kazne, bez imalo razumijevanja koliku tek kaznu podnose ovi dolje njihovim vladanjem u svim segmentima hrvatskog društva i prostora.

Mjereći idealistički danas osobno i društveno bogatstvo slobodom vremena i prostora u suvremenom političkom nihilizmu ili političkoj determinaciji u svemu, gotovo arhaički zvuče pozivi na razumijevanje stvarnosti i projekcijske najave budućnosti temeljene na istraživačkim zakonitostima. Mogu se ideologijske, političke, svjetonazorske i slične družbe podizati koliko žele i braniti svoje pristupe, postupke i u pravilu ideološki zasnovane javne eksplikacije, uvijek ostaju činjenice kako su u svakom društvo, a pogotovo u hrvatskom, najmanje zaštićena djeca i starci.

Mogu raspravljati do mile volje na svim mogućim platformama, ali nikad ne mogu razumno negirati kako budućnost hrvatskog prostora i društva donose samo djeca i mladi. Kao uostalom i svakog drugog. Niti mogu negirati ljudsku populaciju najvrjednijim dijelom hrvatskih i svih ostalih društava i prostora i najvažnijim pokretačem svih djelatnosti u njima. Iako je prošle 2019. godine u Hrvatskoj rođeno najmanje djece ikad na godišnjoj razini, ovaj je put osvrt na našu zaboravljivost iz naslova posvećen starijoj i najstarijoj populaciji i njihovom nastavku puta prema dostojanstvu.

Svima koji su svoj život posvetili stvaranju i zadržavanju društvenih vrijednosti za druge, a posebno za one koji dolaze iza njih. I koji nikad nisu zaslužili zaborav, društvenu hladnoću, političku negaciju, opću nesigurnost i svakodnevnicu u kojoj ne znaju kako dočekati sutrašnje jutro i mirnoću kasnijeg dana. Po tome se uostalom i mjere uređenost društva, sustav vrijednosti, politička uspješnost, odgovornost, razumijevanje i zahvalnost prethodnicima. Tužne su nas slike Hrvatske zatekle ovih dana staračkih domova i sličnih ustanova zbrinjavanja. Nestanak u plamenu staraca i njihova nemoć ostavlja nas praznima, tužnima, duhovno siromašnima i nesretnima, a hladnoća političkog sustava zabrinutima. Pred kraj su svog puta ostavljeni sustavnoj nebrizi i društvenoj hladnoći, nemoćni se pokrenuti pred plamenom pa čak niti pozvoniti. Jer nemaju kome.

Hrvatska danas ima 25 423 mjesta u domovima za starije; u državnim i centraliziranim 11 200, privatnim  6 623 i obiteljskim 6 174 i ostalo u ostalim smještajima bez doma, s prosječnom cijenom oko 5 500 kuna mjesečno. Koliko ih je s takvim mirovinama i kako zbrinuti ostale koji su se cijeli život borili za svoju svakodnevnicu i druge? Preko 70 000 starijih osoba čeka u redu za smještaj, a vrijeme prolazi u sve većoj nemoći. Hrvatska danas ima čak 186 385 osoba starijih od 80 godina, a starijih je od 65 godina nevjerojatnih 775 100! Istovremeno je mlađih od 18 godina 710 956. Takav odnos i jednaki odnos zaposlenih i umirovljenih teško može izdržati bilo koji sustav. Zatvaranje očiju, mirno promatranje nestanka i pretvaranje zaborava u vrlinu vladanja ne može biti dobrota. I umjesto razrade modela zbrinjavanja po obrascu mirovinskog sustava ili fondovskog usmjeravanja ili pretvaranje državne imovine u zbrinjavanje naših nemoćnih i starijih ili izdvajanja iz prekomjerne dobiti i slično, hrvatska politika mirno nastavlja dalje kao da se ništa ne događa. Zaboraviti svoje starije? Ne to nije europski modernizam.

 

Dr.sc. Stjepan Šterc

[email protected]