HRVOJE HEGEDUŠIĆ: GLAZBA JE KULTURNA BAŠTINA I SVJEDOČANSTVO VREMENA

000001 01.10.2019. No Comments

HRVOJE HEGEDUŠIĆ: GLAZBA JE KULTURNA BAŠTINA I SVJEDOČANSTVO VREMENA

 Ove je godine Hrvoje Hegedušić, proslavljeni hrvatski all-round glazbenik dobio nagradu Hrvatskog društva skladatelja Milivoj Körbler za životno djelo. Nimalo slučajno, jer ovaj je umjetnik jednostavno utkao sebe u sve umjetničke, kulturne i društvene pore hrvatske glazbe.

Štoviše, bio je i dopredsjednik i predsjednik HDS-a i za svoj rad dobio je nagradu Adalbert Marković. Tada sam i razgovarao s njime.

Hrvoje Hegedušić obnašao je dužnost dopredsjednika HDS-a od 2004. do 2008., a dužnost predsjednika od 2008. do 2012. Na te odgovorne funkcije izabran je u zreloj životnoj dobi, nakon desetljeća iskustva aktivnog bavljenja glazbom i djelatnika glazbene industrije, koji je tijekom karijere bio suradnik ogromnom broju protagonista novije povijesti domaće glazbe. Svoje veliko glazbeno, poslovno i životno iskustvo Hrvoje Hegedušić je spretno i nesebično iskoristio kako bi odgovornoj funkciji prvog čovjeka Društva dao pokriće, ali i sposobnost prodora i snalaženja u strukovnom, pravnom i društvenom aspektu problematike s kojom se danas susreću glazbenici.

U vrhu HDS-a proveli ste osam godina na čelnim pozicijama. U kojoj mjeri se HDS promijenio u tih osam godina?

Prije svega, promijenio se u svom pristupu prema članstvu. Značajno su pomlađene ključne funkcije Društva pa i samo Predsjedništvo, što smatram vrlo bitnim, jer svijet na mlađima ostaje. U ovom slučaju, to su oni koji glazbu promišljaju na nov način, bez obzira je li riječ o takozvanoj ozbiljnoj ili o zabavnoj (pop, rock) glazbi. U organizacijskom pogledu HDS se još više učvrstio, a osobito se to odnosi na unapređenje zaštite autorskih muzičkih prava (ZAMP).

Koji su tada bili glavni problemi struke s kojima ste se sretali i na koji način ste im pristupali?

Veliki je trud uložen da se članstvu objasni samo funkcioniranje društva, osobito na polju zaštite autorskih prava radi kojih je u osnovi društvo i osnovano: da zaštiti materijalna i moralna prava svojih članova. Pokazalo se to bitnim posljednjih godina kad je nastala medijska hajka na HDS- ZAMP, zbog tobožnjeg netransparentnog poslovanja i sumnji u zakidanje samih članova, tako da se čak tražilo da se ukinu davanja za autorska prava, pa i s najviših državnih instanci. Sjetimo se plana tadašnjeg ministra turizma gospodina Bajsa, da se izdavanja za ZAMP dijelom smanje za 80 posto a dijelom čak ukinu.  Da nismo u Društvu bili jedinstveni i odlučni, teško bi se uspjeli oduprijeti i izboriti za činjenicu da danas autorska prava više nisu upitna. Tako je neupitno da je glazbeno stvaralaštvo rezultat nečijeg rada i obrazovanja, da je glazbeno djelo privatno vlasništvo autora te da jedino autor ima pravo preko svog zastupnika (ZAMP) ustupati pravo korištenja svog djela drugim korisnicima uz zakonsku naknadu.

Kako vidite današnju konfiguraciju glazbenih udruga, od HDS-a preko HDU-a, Instituta hrvatske glazbe… Biste li nešto mijenjali, drukčije napravili?

Sada ne bih ništa mijenjao. Od svih je HDS kao najstariji i najbolje organiziran, a osobito ZAMP koji je i u svijetu poznat te je kao član europske asocijacije udruga za zaštitu CISAC, vrlo cijenjen i često istican kao primjer dobre organizacije. Institut hrvatske glazbe funkcionira više kao koordinator i tumač zajedničkih interesa svih udruga koje su ga osnovale prema medijima i državnim institucijama. U početku nisam bio zadovoljan kad je osnovan HGU, jer je bio klasična kopija SSRN-a. Mogao je postati članom tko god je želio po oprobanom socijalističkom klišeju: što brojnija vojska to si veći general. Sjećam se da je na osnivačkoj skupštini netko zapitao: „Kad će se dijeliti svinjske polovice?“ Danas se međutim HGU potpuno transformirao. Vodi brigu o svom članstvu i posebno me raduje što kroz niz akcija pruža mogućnost svojim članovima da se educiraju i stručno usavršavaju.

Koja fronta je najosjetljivija za glazbenike – ona pravna, financijska ili možda čak i društveno-politička?

Ove kategorije su po viđenju glazbenika u uskoj vezi. Društveno-politička fronta kreira onu pravnu (zakoni).  A ova pak itekako utječe na financijsku frontu. U tom kontekstu opet ću spomenuti zloglasni plan tadašnjeg ministra Bajsa. Stoga nije slučajno da glazbenici, osobito oni popularne vrste, često nastupaju za buduće vlastodršce u njihovim kampanjama, prilagođavajući se unaprijed nadolazećoj društveno-političkoj fronti.

 

 Smatrate li da je glazba imala drukčiju društvenu ulogu u dobu kad ste aktivnije participirali kao autor i izvođač negoli danas?

Ne mislim. Glazba je svojevrstan „esperanto“ koji razumiju svi narodi i sve rase te je kroz tu prizmu gledano njena društvena uloga jednako važna, neovisno o kojem se povijesnom ili suvremenom okviru radi. Spomenut ću jednu krilaticu iz NOB-a: „Pjesma nas je održala, njojzi hvala“.

Sjetimo se spotova koji su se vrtili u emisijama „Za slobodu“ za vrijeme domovinskog rata. Kako god gledali – glazba ostaje kao kulturna baština i svjedočanstvo vremena u kojem je nastala, poput svih ostalih umjetnosti (književnost, slikarstvo).

Glazbeno ste iznimno svestrani, a vaš rad kao ton-majstora i producenta nadilazi strukovne uzuse. Molim vas komentar uloge ljudi koji tehnički oblikuju autorstvo u studiju ili na koncertu?

Bitna je razlika. Biti ton-majstor u studiju jedna je priča, a onaj na koncertu sasvim je druga. Ton-majstor u studiju je arhitekt zvuka koji iz zadanih elemenata stvara zvučnu sliku ugodnu za slušanje. Dok na koncertu ton-majstor mora ozvučiti vizualnu sliku, dakle sve što se na sceni dešava (svira) mora biti i čujno. I jedan i drugi moraju biti stručno potkovani. I tehnički i glazbeno. Ton-majstor na koncertu na primjer nekog simfonijskog koncerta, jednako mora poznavati tehničke mogućnosti uređaja na kojima radi kao i čitati partituru, kako bi ozvučio pojedine dionice onako kako u partituri piše. Ovaj pak u studiju ima ulogu zvukovnog scenografa i kostimografa, i tu mu je itekako potrebno poznavanje uređaja s kojima će kreirati boju i prostor kako bi zamisao autora što bolje došla do izražaja. Danas je tehnika, osobito digitalna toliko uznapredovala da pojedini softveri uvelike olakšavaju studijski posao. Do te mjere da se zaista svatko uz malo truda može naučiti od gotovih preseta i zvučnih samplova (uzoraka) posložiti sasvim pristojan zvučni složenac. Danas više nije potrebno trošiti vrijeme na postavljanje mikrofona, spajanje raznih procesora, filtera i kompresora da bi dobili, recimo zvuk bubnja kao u Brucea Springsteena. Dovoljno je na kompjuteru potražiti preset na kojem piše Springsteen, kliknete i sve je gotovo. Osobno to izbjegavam. I dan-danas želim tražiti, iznalaziti, sam kreirati prostor i tu sam u prednosti budući da znam fizičke karakteristike zvuka i njegovog širenja u prostoru. Jer, i sam sam prije 40 godina iznalazio rješenja primitivnim sredstvima, odnosno ono što je danas dostupno jednim klikom na kompjuteru.

 Osim s HDS-om, u nekom strukovnom smislu, vaše ime najviše se vezuje uz Zagrebfest. Kakva je njegova pozicija i kako gledate na poziciju festivala uopće?

Mislim da su festivali onog tipa kakav je bio Zagrebfest preživjeli. Vremena su se promijenila. U vrijeme najvećih uspjeha Zagrebfesta cijeli grad je s njim živio. Mjesec dana prije festivala visjele su preko Ilice plahte s najavom glazbenog događaja godine u gradu! Bila je tada to jedina „rampa“ s koje su se neki novi klinci mogli lansirati u svijet glazbe. Nije bilo video spotova, mp3-ja, klikova na internetu. Preuzeo sam taj festival 2000. godine jer sam bio siguran da i danas postoje skladatelji koji nemaju pozornicu da bi na njoj pokazali svoj rad, niti su u sprezi s nekim od izvođača – zvijezda, a sasvim sigurno u svojoj ladici drže neku kvalitetnu skladbu. Nitko se tog posla nije htio prihvatiti pa sam na nagovor tadašnjeg tajnika HDS-a Ive Josipovića ponudu i prihvatio. Osim toga, emotivno sam vezan uz Zagrebfest, jer sam na njemu, poput mnogih mojih kolega, napravio prve glazbene korake, osvajao nagrade, da bi me napokon kroz Zagrebačku školu šansone potpuno odredio kao kantautora.

Kao autora i izvođača koji je utemeljio hrvatsku šansonijersku scenu, moram vas pitati – koje su vam najdraže pjesme koje ste napisali a da niste izveli i one kojih ste bili izvođač?

Teško se odlučiti. Od svojih pjesama koje nisam sam izvodio, izdvojio bih dvije: „Da sam ja netko“ na stihove prof. Maje Perfiljeve, koju su sjajno izveli sarajevski Indeksi, i koja je postala jednom od njihovih kultnih snimaka, i „Leta letiju“ na stihove prof. Ljerke Šemeš, koju je maestralno izvela Ksenija Erker. Ujedno mislim da te pjesme spadaju među moje najkvalitetnije radove. A od onih koje sam sam izveo danas najrađe slušam „Baladu iz predgrađa“. Eto, i ja se u starosti rado vraćam svojim počecima.

 Višestruki ste dobitnik nagrade Porin. Koji vam je Porin najdraži ili možda bolje, koja vam je glazbena nagrada najdraža?

Svaka mi je nagrada draga, no izdvojio bih Porin upravo za „Božić u obitelji”. Od glazbenih nagrada najdraža mi je ona s festivala Intervizije u Bratislavi 1967. godine kada je moja pjesma na stihove Maje Perfiljeve „Bokeljska noć“ koju je pjevao Vice Vukov, osvojila drugo mjesto i Srebrni ključ Intervizije. Bila je to prva internacionalna nagrada za jednu hrvatsku pjesmu.

 

Bojan Mušćet

https://www.facebook.com/bojan.muscet

Kategorije : Glazba
Oznake :