INDIJA – SMIJEH, SUZE I ZNOJ

000001 07.02.2019. No Comments

INDIJA – SMIJEH, SUZE I ZNOJ

Prošle godine krajem rujna, pridružila sam se onima koji su odlučili napustiti Hrvatsku u nadi za boljom budućnosti.
Ne, ja nisam otišla u Njemačku. Austriju. Irsku. Čak ni u Kanadu. Mene je potraga odvela u Indiju. Indija? Da, jedina osoba hrvatskog državljanstva koja je dobila posao u Indiji. Prihvatila ga. I odradila prvu godinu, od ponuđenog ugovora.

Ponuđen mi je posao snova. Za mene posao snova. Inače sam diplomirana odgojiteljica koja je po završetku studija ostvarila petogodišnje radno iskustvo na Učiteljskom Fakultetu sveučilišta u Zagrebu, u Uredu prodekana za nastavu i studente.

Ugledah poruku na LinkedIn-u, globalno poznatoj poslovnoj mreži. Kontaktirao me vlasnik privatne međunarodne škole i ponudio posao ”Lead Preschool Teacher”. Poslovni paket koji mi je ponudio bi mi omogućio novi početak. Mene. Mog života. Daleko od svega što poznajem, znam i volim.

U međuvremenu sam se suočila i s teškom bolešću koja me dovela do tjelesnog invaliditeta (najmlađa sam pacijentica u Hrvatskoj, a sada i u Indiji, no imajte na umu da Indija broji 1.332.780.000 stanovnika prema popisu stanovništva iz 2018. godine).

Ovo je moja priča. O Indiji. O meni. O svemu onome što ste mislili da je Indija i o svemu onome što niste ni mogli zamisliti. Ovo je priča o životu u Indiji, i dalje zemlji trećeg svijeta, o veličanstvenoj i prekrasnoj zemlji, neotkrivenih mogućnosti i tajni.

Na štakama, sa 75 kilograma prtljage, odletjela sam u nepoznato. Nadobudno sam mislila da sam spremna. Imala sam otprilike sliku kako bi to sve moglo izgledati. Ma znate i sami kako lako stvorite sliku o nečemu. Često idealiziranu. I još češće da nije ni približna stvarnoj slici…

Letjela sam prema Gurgaonu, službenog naziva Gurugram, grad smješten u sjevernoindijskoj državi Haryana (Indiju čine 29 saveznih država i 7ujedinjenih teritorija). Grad je smješten na granici država Delhi-Haryana, udaljen trideset kilometara od glavnog grada New Delhija. Gurgaon je postao financijsko i industrijsko središte, treći grad prema priljevu  kapitala, a broji svega 876.000 stanovnika (New Delhi, svega 30 km udaljen s 321.883 stanovnika u centralnom, relativno novom dijelu grada. Dio je aglomeracije s nešto sjevernije smještenim starijim dijelom sa 17,753.087 stanovnika (2006.)). Guragaon je bio džungla,  no potreba za urbanizacijom je dovela do razvoja ”hi-tech” grada. Zbog onoga što je grad bio, prepun je majmuna i paunova. Grad staklenih i poslovnih zgrada u kombinaciji s ograđenim selima koja se nazivaju ”Gaon”,  u kojima živi lokalno stanovništvo (najniža kasta – pružatelji osobnih usluga, poput vozača, služavke, kuhar).

Gaon – ”selo u gradu”. Pored urbanih zgrada, često ćete ugledati primitivno izrađene nastambe

U New Delhi sam stigla prije zore nakon 12 sati leta avionom. Izlaskom iz aviona, prvo sam osjetila val nesnosne vrućine i sparine. Krenula sam skidati sa sebe zimski kaput i osjetila kako mi ovdje uopće neće trebati. Kao ni ona zimska jakna koju sam zapakirala. I tri para zimskih cipela. Kapa. Kompletna oprema za tjedan dana zimovanja na švicarskim Alpama. Kada imaš štaku i sedamdeset pet kilograma prtljage, dodatna zimska oprema ti dođe kao bonus.

”Sari” – tradicionalna indijska nošnja koju još uvijek nose žene najnižih kasta

Iznervirana vrućinom i količinom stvari na sebi, cupkajući na štakama, krenula sam u potragu za prtljagom. Hodam, nikad kraja. Ljudi svuda. Kao mravinjak. Zastala sam. Krenula me loviti panika. ”Hajde, Iva. Možeš ti to.” – hrabrila sam samu sebe. Da sam samo znala koliko ću si to puta ponoviti u idućih godinu dana.

Rikshaw – najjeftinije prijevozno sredstvo

Tri sata mi je trebalo da izađem s aerodroma. Prema dogovoru, vozač mog šefa me trebao čekati na izlazu. Filmska scena – ugledala sam svoje ima napisano na kartonu. Ni približno romantično, a ni filmski, no ugledala sam nasmijano lice previše mršavog starijeg gospodina koji mi je velikodušno preuzeo prtljagu.

Tuktuk ili ”auto” – nevjerojatno prijevozno sredstvo koje svladava i divlje uzbrdice Himalaje

Nakon polusatne vožnje, stigla sam negdje. Zašto negdje? Umorna od leta, iscrpljena od uzbuđenja, uistinu nisam znala gdje sam točno. Stigli smo ispred hotela OYO. OYO je niskobudžetni lanac hotela u posjedu 400.000 jedinica u petstotinjak gradova (Indija, Japan, Vijetnam, UK, Nepal, Malezija, Kina, UAE). Pristojan smještaj za smiješnu cijenu! Kada kažem smiješnu, mislim na stotinjak kuna za noćenje s doručkom uz većinom dobru ponudu indijske, ali i zapadnjačke hrane po više nego pristojnim cijenama (možete se najesti ”do zuba” za dvadeset kuna). No, za sada sam bila u svome privremenom domu. U hotelu sam odsjela mjesec dana. Voditelj hotela i zaposlenici su mi ubrzo postali prijatelji i obitelji. Veoma su se zaštitnički ponašali prema meni, svakodnevno brinuli  i nosili mi s osmijehom moju jutarnju kavu. Bilo je noći kada mi je uistinu bilo teško, i u suzama sam se znala spustiti u predvorje, sjesti na dvosjed, plakati i s njima gledati fotografije mojeg voljenoga grada, obitelji i prijatelja.

Metro u Indiji djelomično prolazi i iznad zemlje (centar New Delhija)

Odnijeli smo moje stvari na recepciju. Upisala sam se u knjigu i uputili smo se u sobu. Zaposlenik mi je predao ključ i pokazao sadržaj sobe. Zatvorila sam vrata. Zaputila se prema balkonu. Otvorila vrata i udahnula zrak. Opet filmska scena. Krenula sam kašljati i gušiti se. Ubrzo sam shvatila da ovdje neću udisati zrak. Naime, zagađenje zraka od ispušnih plinova i tvornica je u određeno doba godine toliko visoko da je vidljivost u zraku dva metra, možda. I to nije magla to je smog. I nebo nije plavo. Nebo je sivo.

Opskrba vode je osigurana vodenim spremnicima i vodenim pumpama koje još uvijek većina kućanstava nema

Zapalila sam cigaretu , upalila stropni ventilator i zaspala.

 

Iva Marinić

https://www.facebook.com/iva.marinic

Kategorije : Putopisci
Oznake :