ISTINE OD KOJIH BJEŽIMO

000001 24.10.2019. No Comments

ISTINE OD KOJIH BJEŽIMO

Ne interesira me politika. Želim da nam svima bude bolje jer nam može biti puno bolje. No, nisu samo „oni” krivi.

Privilegirane skupine su nam vlasnici sustava, a ne narod. Prečesto se prikupljaju potpisi za referendume koji se nikada ne dogode jer narod sam ne smije realizirati niti referendum ako mu njegova vlastita vlast ne dopusti, a vlast kao proizlazi iz naroda i pripada narodu… I takvi apsurdi su nam normalni. „A, to ti je tako…” govore ljudi, među njima je i puno mojih kolega. Oni drugi gledaju kako će otići. Zašto? Reći ću vam drugi put ako nemate ideju.

Na različitim razinama i u svakom kutku odlučivanja i upravljanja su mnoge stvari u rukama nekompetentnih ljudi, ali na žalost podobnih „stručnjaka”. Ne znam tko i temeljem čega konstatira da su „stručnjaci” zapravo stručnjaci, no i to nam je postalo normalno. Ne inzistiramo na tome da nečiju stručnost procjenjuju drugi stručnjaci, da kompetencije pojedinca procjenjuju drugi kompetentni. O svemu se odlučuje kao nekada, u bivšoj državi. Čini se kao da stvarno ne znamo bolje.

Nekada je bilo dovoljno imati srce za Hrvatsku, danas to valjda više ne vrijedi, ali znam da naša braća i prijatelji nisu zato ginuli.

U svoju tvrtku biram samo one najbolje koji stvarno znaju i mogu ih platiti, ali za gradske, općinske i državne tvrtke, institucije, pa čak i udruge svi imamo malo drukčije kriterije. Svi znaju zašto i kažu: „A, to ti je tako…”. Možda bi oni koji upravljaju zajedničkim dobrima i novcima trebali biti još bolji i odgovorniji, od onih koji rade u takozvanom realnom sektoru, ali neodgovornost u realnom sektoru košta puno više. Narod to ne očekuje od onih kojima daje vlast i svi se boje odmazde vlasti koja je uvijek u tuđim rukama, a često je i u sjeni. A kada je – službeno – vlast u našim rukama onda ništa ne bi mijenjali, samo da se ne zamjerimo vlastitoj računici.

Tužno je u kojoj mjeri prostituiramo demokraciju i na koje sve načine zlorabimo institucije čak i one državne, države koju volimo nazivati domovinom. Ne znam kome sve to odgovara, znam puno više onih kojima ne odgovara. Čak se ni otimačina odavno više niti ne skriva jer nitko ionako nizašto ne odgovara. Teško je dokazati na sudu, kažu. Sud vlastite duše i savjesti ostao je primjeren samo djeci.

Umjesto desetaka sposobnih, sustavima upravljaju stotine podobnih. Najvažniji kriteriji postali su nam i ostali birački glasovi, tek ponekad nešto više od toga. Desetljećima slušam oko sebe – „A, to ti je tako…”. Puno mi je ljepše čuti blejanje ovaca.

Previše je u nas i navika iz bivšeg režima, pa i straha od onih za koje znaš da nisu dobri, ali kolo vode, pa šutiš da ti ne bude gore. Kao što brava ne zaustavlja lopova tako ni institucije ne zaustavljaju vukove nego ovce. I to je svima postalo normalno i svi samo govore – „A, to ti je tako…”

Znam da ne pristaju svi ljudi niti na uprosječivanje i prosječnost, jer kada ispodprosječni odlučuju onda i nadprosječni odlaze.

Mnogi vjeruju da i sami možemo puno bolje. Puno ideja, novih nazora, perspektiva i mogućnosti nažalost ipak nisu uvijek u interesu svima kojima je dano da odlučuju.

Ima dovoljno vrijednih, časnih i poštenih ljudi koji tako svakoga dana žive, ali, nažalost, nisu takvi i svi oni koji bi trebali biti, oni koji su za to plaćeni našim novcem. Ima i onih koji se ponašaju kao da su vlasnici svih naših polja, sela, gradova, općina… i kažnjavaju sve koji ne žele „plesati kako gazda kaže”. Zašto smo postali takvi, kao da nas budućnost vlastite djece uopće ne interesira? Kome ćemo ostaviti svoju Hrvatsku i kakvu će ju naslijediti?

Je li uzrečica „Ako ne može drugačije, onda pošteno.” doista izvorno hrvatska ili smo ju samo preuzeli iz neke druge „kulture”? Ne povodimo se za boljima, a njihovi primjeri su tako blizu, čak smo i u istoj zajednici država.

Zapravo strašno za sve generacije koje dolaze, a i odlaze jer nam je uvijek netko drugi kriv za sve što ne valja. Sve moje kolegice i kolege koji su otišli, ne namjeravaju se vratiti do mirovine. Što mislite zašto? Reći ću vam drugi put. Do tada možda nađem novi razlog da ostanem.

Laku noć, hrvatski vukovi i ovce!

 

Veterina portal

http://veterina.com.hr

Kategorije : Ljubimci
Oznake :