IZBORI KOJI NE MIJENJAJU HRVATSKU NABOLJE

000001 28/07/2019 No Comments

Dvadeset se već godina u Hrvatskoj izmjenjuju na vlasti stranačke/partijske formalno bipolarne ideologije i to je jedina ozbiljnije vidljiva promjena u nemirnom moru razvojnih potreba s kojima se suočava suvremena Hrvatska. Uvođenjem isključivog modela formiranja izvršne vlasti iz redova stranačko-partijskih sljedbenika, Hrvatska je ušla u razdoblje stagnacije i velikog zadovoljstva vladanjem unutar stranačkih/partijskih vojski s jedne strane i rastućeg nezadovoljstva načinom vladanja ostalog većinskog i preostalog puka, nespremnog za organiziranu političku artikulaciju svojih želja i zahtjeva. Jednostavniji je izbor bio odlazak i napuštanje neuređenog hrvatskog društva i prostora, ostavljajući iza sebe prividan mir vladajućih i rastući nemir onih koji su ostali u vjerovanju kako će se s vremenom inercijom ipak Hrvatska razvojno pomaknuti iz sivila prema obrazovanosti, sposobnosti, odgovornosti, uređenosti, razvijenosti, vrijednosti… kako ne bi „pobiga brod za nabolje”.

Slikovitost pjesme Doris Dragović i „broda za nabolje” poput je hrvatskog povijesnog usuda o odlascima i samo odlascima, i prelascima granice u jednom smjeru s uvijek istim snovima o povratku svojima. Jednog dana. „Vratiti se u proljeće, kad prolista”, kako kaže  veliki Đuka. Svoj su idealizam o povratku uvijek zadržavali do kraja i vratili se kad svog povratka nisu mogli biti više niti svjesni. Hrvatska posebna priča s prazninom u nama i njihovim izgubljenim snovima.

„Sve mi riči tiho tonu
u vodu ladnu, duboku,
di ponos moj već dugo vodi povorku…
Kasno razum diže ruku
na glupost već rasplamsalu
i moji dvori prazni ostaju…”

Prijeći granicu i potražiti novi svijet ostavljajući za sobom ideale u drugima, kad se više ne mogu promijeniti smjer niti shvaćanje kako se sa svakim odlaskom uvijek u svijesti ostaje iza granice. Neponovljiva „Across the borderline” Willy DeVilla i prijelaz mistične rijeke Rio Grande, mitska je poema o odlascima i potragama za opjevanim novim svijetom, tuzi koja nikad ne nestaje i vječnim mislima o povratku. Nakon čijeg slušanja ostajemo bogatiji. Hrvatska je poput rijeke Rio Grande, koju uvijek treba kontrolirati i prijeći na zamišljanom putu za nabolje. Povijesni usud koji ne prestaje niti nas može ostavlti ravnodušnim.

Svaki novi izbori donose novu nadu u promjene i nova vjerovanja u ljude, uz zamišljaje uređene, razvijene i sretne zemlje iz želja i idealizma s početka i vjerovanja onih koji su otišli. Zauvijek ili privremeno. Vjerovanja su i nada u promjene poput vječnih snova o povratku, koji traju i traju i samo se ponekima uspiju pretvoriti iz iluzije u stvarnost. Puno je jednostavnije „otploviti u iluziju i izdaleka promatrati savršeni svijet”. Koji zapravo ne postoji. Postoji samo stvarnost zaboravljenog idealizma kojeg su nam donijeli i ostavili drugi, iz vremena kad su unutrašnja snaga, vjerovanja i žrtvovanja pretvarala iluziju u stvarnost. Gdje smo to i kada izgubili na povijesnom putu i jesmo li prešli „borderline”?

 

Dr.sc. Stjepan Šterc

[email protected]