IZOLACIJA

000001 09/08/2019 No Comments

Danas je situacija vanredna i izazovna. Borimo se protiv nevidljivog neprijatelja. Da bi u toj borbi pobijedili svakome od nas preporučuje se izolacija.

Mi smo društvena bića. Navikli smo na susrete, na kontakte, na druženja. Socijalna distanca, izolacija, za naše ljudsko društvo vrlo je čudna i do sada za mnoge ljude nedoživljena kategorija.
No, danas izolacija spašava živote.

Inače, preporučeno bivanje kod kuće, odnosno izbjegavanje bespotrebnog izlaženja, izbjegavanje socijalnih kontakata ili njihovo svođenje na minimum, ta neka vrsta izolacije, za svakog književnika prirodno je stanje, koje književnik sam sebi nameće i bez vanrednih događanja, kako bi mogao stvarati.
Iz tog razloga, ja osobno, navikao sam na izolaciju.

Jedna od najljepših pop pjesama o temi izolacije (koliko pjesma o takvoj vrsti aktivnosti može biti lijepa) svakako je pjesma „Isolation“ od grupe Joy Division. Sjećam se kako sam nekada, prije dosta vremena, slušao tu pjesmu i divio se pjevaču, koji je autor glazbe i teksta, koji je prije svega vrlo uživljeno otpjevao jednu pjesmu visoke umjetničke razine i koji nam je suvereno prenio jedan sadržaj koji govori o nemogućnosti komunikacije među ljudima i iz tog razloga povlačenje u izolaciju. Izolacija današnjeg svijeta događa se iz jednog sasvim drugog razloga. No vrlo je neobično prisjeti se te pjesme u vrijeme kada su ljudi slobodno fluktuirali (čitaj: kretali se) svuda unaokolo, a danas se čitav svijet nalazi u nekoj vrsti izolacije. Pjesma Joy Divisiona „Isolation“ postaje time svojevrsna neformalna „himna“ čitavog svijeta. Pjesma koja opominje i koja istovremeno zaziva neko buduće vrijeme kada neće biti potrebe za izolacijom i koje svi mi očito prizivamo da dođe što prije.

Još nekoliko riječi o izolaciji. Osim preventivne izolacije, kao u današnje vrijeme, zatim izolacije koje rade umjetnici kako bi mogli stvarati, koju smo isto tako već spomenuli, postoji i izolacija koju su u neka davna i drevna vremena prakticirali drevni mudraci kako bi došli do prosvjetljenja (a neki to i danas rade). Naime, ljudi željni prosvjetljenja tražili su neka osamljena mjesta u kojima neće biti ometani drugim ljudima i kontaktima i kako bi mogli uroniti u sebe i svoje misli, te dosegnuti određene duhovne razine.

Što se to događa sa duhom kada uranjamo duboko u njega? Kako to da nam on otvara sve više i više vrata i kako to da nam se čini da se unutar njega nalazi bezbroj prostorija?

Uistinu nam se ponekad čini, u tom poniranju u vlastiti duh, kako bi nam se moglo otvoriti bezbroj vrata – toliko vrata koliko nismo ni naslućivali da ih ima unutar nas samih. Zašto nam se nešto slično ne događa kada smo negdje u nekom društvu, kada smo okruženi drugim ljudima? Zašto tada ne uranjamo duboko u vlastiti duh? To nam se i tada može dogoditi, ali ne u toliko mjeri kao kada smo sami. Kada smo s nekim u društvu i tada se možemo nešto zamisliti ili intenzivno razmišljati, ali to će biti manjeg intenziteta. Jer kada smo u kontaktu s drugim ljudima ipak je jedna druga svijest na djelu u tom trenutku. Tada djeluje jedna interaktivna svijest. Od nas se očekuje da komuniciramo s drugima i ta komunikacija prekida naš eventualni put unutar nas samih. No kada smo sami, dolazimo na „svoje“. Naša svijest, ničim neometana, tada je u mogućnosti djelovati na posve drukčiji način i na posve drukčijim osnovama.

Naime, kada smo sami tada počne djelovati kontemplativna svijest koja nas sve više i više uvlači u sfere duha, koja nas uvlači u spiralu duha i mi krećemo na jedno putovanje unutar nas samih, putovanje koje se može činiti beskrajnim. Kada govorimo o putovanju u vlastiti duh, možemo reći kako se vjerojatno radi o najvećoj avanturi koju čovjek može poduzeti. Putovanje kroz vlastiti duh vjerojatno je izazovnije nego bilo koje putovanje bilo kojim krajolikom na svijetu…

Zašto nam se događa to jedno veliko otvaranje duha, jedno uzdizanje duha kada smo sami?

Prije svega zbog toga što je naša svijest neprestano gladna informacija. Mi kada smo u svijetu, kada smo okruženi drugim ljudima, dobivamo neprestano neke informacije koje naša svijest obrađuje. To su ti podražaji iz vanjskog svijeta. A kada se povučemo negdje u osamu, kada nismo u kontaktu s drugima i kada, recimo, isključimo televizor, kompjuter, kada isključimo telefone i ostanemo sami s vlastitim mislima, događa se da naša svijet, pošto joj se uskraćuju informacije i sadržaji iz vanjskog svijeta, počinje proizvoditi vlastite sadržaje, vlastite forme i sve to na osnovu naših sjećanja, uspomena i svega što smo ikada vidjeli i doživjeli u životu. Naša svijest u tom trenutku, vrlo vješto, spaja različite sadržaje koji joj stoje na raspolaganju iz vlastitog duha te je sposobna proizvoditi fantastične sadržaje i izvoditi nevjerojatne duhovne bravure, a sve u svrhu da ona nečim bude zabavljena i da zadovolji vječitu glad za informacijama. Te forme svijesti, taj iznenadni prodor u svijet duha, mi možemo doživljavati kao vizije, kao prosvjetljenje, kao umjetničku inspiraciju.

Eto, što nam se između ostalog može dogoditi u izolaciji. Osim produbljivanja bliskosti s našim najbližima, s kojima ćemo dijeliti našu izolaciju, može nam se dogoditi i vrlo dobrodošlo putovanje u inspirativne sfere našeg duha, sfere za koje možda nismo ni znali da postoje u našem duhu, a njihova vrata su se iznenada otvorila i mi smo pozvani u fantastične prostore duha i naše svijesti.

Da, duhovni svijet nas poziva k sebi i ne samo u trenucima izolacije. Taj poziv uvijek je prisutan. Trebamo mu se odazvati. Ući u svijet duha, zagrabiti blago koje se nalazi u tom svijetu, vratiti se zatim u vanjski svijet i to neprocjenjivo blago duha, koje smo uspjeli donijeti iz naših najdubljih unutarnjih sfera, trebali bi podijeliti sa svima ostalima. I ne ga ljubomorno čuvati samo za sebe. A zatim, kada darove našeg duha podijelimo s nama samima, a zatim i s drugima, trebali bi se okrenuti novoj misiji, novom putovanju u vlastiti duh…

I trebali bi uvijek iznova i iznova kretati na taj fantastični put, kako bi tijekom putovanja mogli usrećiti sebe, a nakon povratka s tog putovanja i druge…

 

Tihomir Mraović