KADA DRON PRESTAJE BITI HOBI I POSTAJE POSAO?

000001 25/07/2019 No Comments

KADA DRON PRESTAJE BITI HOBI I POSTAJE POSAO?

Naslov ovog bloga je tek jedno od pitanja koja mi vrlo često postave dronaši, a koji su tek zakoračili u ovaj svijet (dronaši – uobičajeni naziv za sve nas koji letimo sa dronovima). Doista, koji je to trenutak kada netko za sebe može reći da više ne leti kao hobist, samo za svoj gušt i u svoje slobodno vrijeme, nego da je profesionalac? Pitanje naravno nema jedinstven, a niti jednostavan odgovor.

Poznajem mnogo dronaša koji imaju toliko tih „uređaja“, svih boja, oblika i performansi, koje bi se s količinom opreme koju posjeduju (ili količinom vremena kojeg su uložili u tu zanimaciju) moglo vrlo lako nazvati profesionalcima. Sami sebe nikada ne bi tako nazvali, a sigurno za to imaju jako dobre razloge (ili uvjerenja). U redu, ako količina opreme ne čini profesionalca (kao što ni odijelo ne čini čovjeka), kako razlikovati tko je hobist, a tko profesionalac kada govorimo o konkretnom radu sa dronom kao sredstvom?

Podijelit ću s vama jednu priču, u kojoj ću pokušati sublimirati većinu problema koji dolaze s dronovima, a kojih ljudi često nisu svjesni. Prije nekoliko mjeseci, putem društvenih mreža, kontaktirala me jedna osoba da, ukoliko sam slobodan, pogledam jedan objavljeni video uradak i dam svoje mišljenje. Kad sam pogledao o čemu se radi (YouTube video u trajanju od nekoliko minuta), umjesto odgovora, meni su tek počela dolaziti pitanja. Ne ulazeći u same detalje tog video uratka, kratki rezime – pilot drona bio je 13-godišnjak, koji je na svoj YouTube kanal objavio snimku nastalu u jednom letu s dronom, modelom drona s kojim ne smije upravljati (prema Pravilniku), suprotno jasnim odredbama da fizička osoba ne smije obavljati snimanja iz zraka, niti ista objavljivati (sukladno relevantnoj Uredbi) i „šećer na kraju“ bio je opis tog videa koji navodi na kontaktiranje tog djeteta na „poslovnu“ e-mail adresu za dogovore oko snimanja s dronom. Drugim riječima, svi mogući propisi bili su prekršeni, od strane djeteta koje ni samo nije svjesno što je napravilo, ali je isto tako više nego spremno za rad na tržištu (prema vlastitom uvjerenju). Sa 13 godina. Samo zato jer je dobilo „malo bolji“ dron kao poklon.

Nakon što sam mu objasnio da je to što radi, iako zanimljivo kao hobi, potencijalno veliki problem, prvenstveno za njegove roditelje, onda i za njega, dočekalo me (pomalo očekivano) žalosno pitanje: „Znači li to da ne smijem snimati s dronom za druge (čitaj: za džeparac)?“ Nažalost, ili na sreću, da – točno to znači. Ovo je samo jedan primjer „vječite borbe“ hobiste i profesionalca kada se govori o dronovima i snimanju iz zraka.

Na naručitelju takvog snimanja je da bude svjestan razlike između jednoga i drugoga. Daleko od toga da hobisti ne mogu jednako (ako ne i bolje) odletjeti sa dronom i snimiti sve ono što bi neki naručitelj htio. Usudim se reći da među hobistima ima onih koji mogu posramiti dobar dio nas profesionalaca jer imaju drukčije viđenje svijeta oko sebe ili drukčije ideje koje realiziraju u zraku. No, profesionalci, osim što imaju tvrtku i mogućnost izdavanja računa, imaju i registrirane te osigurane dronove, čime rasterećuju tuđe i svoje poslovanje u slučaju da ipak nastane neka šteta prilikom korištenja dronova za snimanje na nekoj lokaciji (oni koji to nemaju, eh – to je na naručiteljima da budu svjesni što su naručili, a što dobili, kao i rizik koji sami snose takvom polu-uslugom), te jamče imovinom tvrtke za eventualnu nastalu štetu, ukoliko police osiguranja nisu dovoljne.

Kako ne bi ispalo da samo razmatram aspekt poslovanja, profesionalca čine i neke odlike koje hobist ne mora nužno posjedovati, a između kojih su i razborito odlučivanje i ispravna procjena okolnosti za letenje i snimanje. Nerijetko naručitelji imaju takve lude ideje (slažem se, izgledalo bi – mrak), ali ukoliko one uključuju povećanje rizika za prolaznike, imovinu, pa čak i za ostatak snimateljske ekipe – ne hvala. Profesionalac je taj koji daje sve od sebe kako bi snimanje s dronom bilo najbolje moguće (pa čak i više od toga), ali je isto tako i na njemu da zna podvući crtu i reći dosta kada želje premaše ono što je izvedivo (s obzirom na vremenske uvjete, na ishođene dozvole, na tehničke mogućnosti drona i slično). Ovo ima veze sa stavom osobe i percepcijom koju želite imati kod drugih, a to je, jeste li sigurni u ono što radite ili niste. Nekima to ne smeta, štoviše – upravo traže osobe koje su poznate po tome da „zaobilaze“ određene regule (ponašanja ili propisa) kako bi se postigli što je moguće atraktivniji snimci, ali takvo ponašanje prolazi samo dok prolazi. Prvi put kad zapne, obično bude i posljednji (i najskuplji).

Jedna od razlika između hobista i profesionalaca je i u mogućnosti realizacije određene usluge korištenjem dronova. Može vam se dogoditi da vas neki klijent kontaktira za na primjer snimanje proizvodne hale sutra ujutro, a ukoliko ste hobist (uz pretpostavku da ste negdje zaposleni ili da ste barem student/školarac sa svojim obavezama), vrlo vjerojatno nećete moći dobiti slobodan dan/godišnji kako bi isto realizirali. Profesionalci su slobodni i spremni za snimanje gotovo u svakom trenutku (doduše, ne na razini nekoliko minuta, osim onih koji su vezani uz hitne službe), a ukoliko nisu u mogućnosti realizirati snimanje, preusmjeravaju zahtjev za snimanje nekom drugom profesionalcu, kako bi posao ipak bio (kvalitetno) odrađen.

U gospodarskom smislu, hobi postaje posao onog trenutka kada Vam se to isplati, a to sigurno nije jedno snimanje na mjesec od par stotina kuna – ako ste tvrtka/obrt, dok poplaćate sve poreze, doprinose i ostala davanja, računajte da bez barem 1.000 € posla s dronovima nećete dugo preživjeti na tržištu. I tu dolazimo do sivog tržišta, gdje brojni hobisti ne žele prijeći u profesionalce (u formalno-pravom smislu), jer im je to jednostavno neisplativo. Bez obzira što se tom prilikom krše brojni propisi i regule poslovanja unutar Republike Hrvatske, no kao što je već više puta rečeno – neka institucije pravne države rade svoj posao. Ovo je relativno nova grana industrije koja je još dobrim dijelom ispod radara, ali sve više se traže profesionalni pružatelji usluga koji trebaju moći dokazati reference i odrađena snimanja, koja moraju biti 100% legalna (cijela procedura, od početka do kraja).

Osobno smatram da će sa 1. siječnjem 2021. godine tržište postati još zanimljivije, jer će stranci lakše dolaziti kod nas, isto kako ćemo i mi lakše moći ići izvan Hrvatske, barem u smislu letenja, a što se samog posla s dronovima tiče, to ćemo tek vidjeti, jer je članicama EU ostavljeno da preciznije reguliraju specifičnosti snimanja i općenito obavljanja posla stranim državljanima. A tu mjesta za sivu ekonomiju nema (odnosno, ima, ali uz iznimno visoke kazne po različitim osnovama). Nitko sretniji od mene da svi imamo dronove i da nas ima na tisuće koji možemo nešto konkretno odraditi za različite klijente, jer je tržište „gladno“ takvih sadržaja, no još ne živimo u takvoj stvarnosti.

U idućoj objavi osvrnut ću se na sličnosti, odnosno razlike između dronova i pokušat objasniti da nije svaki dron u zraku isti dron, odnosno, da onaj dron od 1.000 kn, dron od 10.000 kn, pa i onaj od 100.000 kn, nikako nisu isti (a da je cijena najmanji „problem“).

Vanja Borović
https://web.facebook.com/vborovic
LERAMIS d.o.o.
FACEBOOK| INSTAGRAM

 

 

 

Kategorije : Foto
Oznake :