KAKO SU HRVATI PROSLAVILI AMERIČKA VINA

000001 30.01.2019. No Comments

KAKO SU HRVATI PROSLAVILI AMERIČKA VINA

Na inauguraciji novog američkog predsjednika Bidena visokim uzvanicima služit će se hrvatska vina s Pelješca, objavili su američki i hrvatski mediji. Osim što navodno Biden i njegovi najbliži suradnici iz demokratske stranke vole hrvatska vina, ima tu i puno simbolike. Najpoznatija kalifornijska vinska sorta zinfandel potječe od stare autohtone hrvatske sorte crljenak, koju su iz Dalmacije donijeli hrvatski iseljenici u SAD, a dingač i zinfandel koji će se služiti u Bijeloj kući, na Pelješcu proizvodi Amerikanac Robert H. Benmosche, koji se zaljubio u Hrvatsku i odlučio ovdje uložiti, stvarajući ugodno okruženje za stare dane.

No, u hrvatsko-američkim vezama posebno mjesto pripada vinaru Miljenku Mikeu Grgichu, koji je ušao u američku povijest nakon što je njegov chardonnay proizveden u dolini Napa proglašen najboljim na svijetu na pariškom kušanju 1976.

Nekoliko sam puta imao čast posjetiti tu kultnu vinariju u Kaliforniji, koja odiše hrvatskim duhom, ali i poviješću vinogradarstva u Americi. Ta vas vinarija zasigurno neće očarati veličinom ili raskoši svojih građevina, poput nekih u susjedstvu koje su daleko poznatije po svojim arhitektima, umjetničkim djelima i obiteljskoj tradiciji nego po kvalitetnim vinima. Međutim, ova jednostavna, ali ugledna vinarija i njezin vlasnik imaju zasigurno jednu od najzanimljivijih priča u povijesti ovog kraja.

Priča je to o siromašnom Hrvatu koji je ostvario „američki san“. Priča je to o useljeniku koji je proširio vidike i mogućnosti svojoj novoj domovini, pokazavši svijetu da se njezina vina mogu ravnopravno nositi s puno razvikanijima, poznatijima i priznatijima iz Europe, posebice Francuske, kojoj se stoljećima nitko nije usudio narušiti imidž domovine najkvalitetnijih vina na svijetu.

Miljenko ili Mike (kako ga Amerikanci radije zovu) danas ima 97 godina. Još do prije par godina sa širokim smiješkom na licu i prepoznatljivom „francuzicom“ na glavi, sigurnog koraka poput mladića, obilazio je vinariju i pozdravljao mnogobrojne turiste, koji svakog dana dolaze na kušanje vina, te kupuju butelje i suvenire s Mikeovim potpisom. Mnogi od njih kažu kako je ovaj vinar živa legenda.

Kao da je bilo jučer kad je u ljeto 1954. godine prekinuo studij na Agronomskom fakultetu u Zagrebu i napustio rodnu Hrvatsku, samo sa 34 dolara (koje je skrio u potplat cipele) i jugoslavenskom putovnicom (koja je vrijedila samo četiri mjeseca) i zaputio se na studijski boravak u Zapadnu Njemačku, odakle se otisnuo na put pun neizvjesnosti, najprije u Kanadu, a potom i u Kaliforniju. Zasigurno tada nije mogao ni sanjati da će pedesetak godina poslije, u ožujku 2008. među prvima ući u kuću najslavnijih svjetskih vinara – Vinters Hall of Fame, koja je osnovana pri Culinary Institute of America. Između ta dva značajna datuma, kao na filmskoj vrpci, odvio se cijeli jedan život prepun borbe, uspjeha i padova te strahova i nada začinjenih vizijom i vjerom. Mnogi će reći kako je njegov život bio ispunjen i s podosta sreće. Zasigurno jest, ali – netko mudar reče – sreća je ionako produkt upornosti i stalnog stvaranja okolnosti za uspjeh. A Miljenko je to radio punih dvadeset godina, otkako je 1958. stigao u Kaliforniju kako bi se zaposlio kao pomoćni radnik u vinariji, do sedamdesetih godina kad je konačno preuzeo proizvodnju vina u vinariji Chateau Montelena, s pomalo nerealnom željom da napravi najbolji Chardonnay na svijetu.

Upornost i stalno dokazivanje se isplatilo 1976. godine. Bilo je to negdje na pola Grgićeva iseljeničkog puta. Doslovce dogodilo se čudo u Parizu. Bila je to povijesna degustacija, na kojoj su francuski stručnjaci uspoređivali neka od najslavnijih svojih vina s novom generacijom manje poznatih kalifornijskih vina, koja su do tada imala imidž ispodprosječnosti i jeftinoće. Nisu mogli ni sanjati da će njihovo slijepo kušanje potpuno izmijeniti vinsku industriju i potaknuti novi početak za vinogradarstvo i vinarstvo na novim kontinentima daleko od Europe.

Naime, prvi put u povijesti jedno kalifornijsko vino proglašeno je boljim od francuskog. Bio je to Chardonnay vinarije Chateau Montelena iz 1973. koje je proizveo kombinirajući iskustva iz rodne Dalmacije gdje je o vinima učio od svoga oca Nikole, stečena znanja s fakulteta i iskustva iz nekoliko kalifornijskih vinarija, gdje je radio kao pomoćnik. Taj događaj mu je osigurao pravu američku šansu.

Flaša vina koja je proslavila Ameriku završila je u glasovitoj zbirci Nacionalnog muzeja američke povijesti, a nije dugo trebalo čekati da se upravo Grgićevo vino počne točiti u Bijeloj kući. Sve to mu je osiguralo popularnost među kalifornijskim vinarima, ali i dalo snage da krene u samostalan posao. Samo godinu dana poslije, na američki Dan neovisnosti 4. srpnja 1977. zajedno s novim partnerom, Austinom Hillsom poslovnim čovjekom iz San Francisca, utemeljio je novu vinariju, koju danas poznajemo kao „Grgich Hills“.

Danas vinarija uzgaja vlastito grožđe na 170 hektara prvorazrednih vinograda u dolini Napa. Njezina godišnja proizvodnja iznosi oko 90 tisuća sanduka i uglavnom je naručena unaprijed. Miljenko Grgić se zalaže da proizvodnja ne prijeđe sto tisuća sanduka kako ne bi stradala kvaliteta nauštrb kvantitete. Vinarija proizvodi šest različitih vina, iako polovicu proizvodnje i dalje čini Chardonnay koji je i proslavio Grgića. Grgich Hills Cabernet Sauvignon, vino koje je uvršteno među 100 najvećih vinskih legendi svijeta, čini otprilike četvrtinu proizvodnje. Uz njih proizvodi Zinfandel, Merlot, Fume Blanc i jedno predikatno, koje je dobilo ime po Miljenkovoj kćerki jedinici – Violeta, koja danas vodi vinariju, uz potporu Miljenkova nećaka Ive Jeramaza, koji je na njegov nagovor 1986. napustio rodni Metković i došao stjecati znanje i iskustvo u vinariji.

Devedesetih je Grgić na rodnom Pelješcu podigao vinariju, koja je u međuvremenu teško stradala u požaru, a 1997., četrdeset i tri godine nakon što je otišao iz Hrvatske, Grgić je od Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu konačno dobio diplomu iz vinogradarstva i vinarstva, budući da pedesetih godina nije uspio završiti studij, iako ga je doveo do kraja. Nije trebao polagati razliku ispita jer su se naraštaji profesora uvjerili u njegovo umijeće proizvodnje vina i uzgoja vinove loze, ali za svaki slučaj ipak je bio napisao diplomski rad, što je još jednom potvrdilo njegovu temeljitost. Tako je zaokružena jedna lijepa useljenička priča o uspjehu, odnosno američkom, ali i hrvatskom snu. Amerikanci to ne zaboravljaju već poštuju i slave…

Obilazeći vinograde u dolini Napa prije dvije godine, boravili smo i na imanju čuvenog Roberta Mondavija, gdje je Grgić radio šezdesetih godina i s kojim je ostao trajno prijatelj. Ondje nas je jedna zaposlenica iznenadila izjavom: „Iz Hrvatske ste! Vi Hrvati ste u Kaliforniju donijeli sortu zinfandel. Na tome smo vam jako zahvalni. Puno toga smo naučili od vaših vinara.“ Naime, čak i u Hrvatskoj malo je poznato kako je znanstveno dokazano, da ta čuvena kalifornijska vinska sorta podrijetlo vuče od autohtone stare hrvatske sorte crljenak, kojeg su očito hrvatski iseljenici donijeli u Kaliforniju, baš kao i talijanski primitivo te popularni hrvatski plavac mali.

Živjeli!

 

dr.sc. Božo Skoko

www.bozoskoko.com
https://www.facebook.com/bozo.skoko.5

 

Kategorije : Knjige
Oznake :