KAZALIŠTE – MOJA VELIKA LJUBAV

000001 09.08.2019. No Comments

KAZALIŠTE – MOJA VELIKA LJUBAV

Gluma je moja velika, ali baš velika ljubav. Kao mala sanjala sam kako ću jednog dana postati glumica i obožavala sam daske koje život znače te svaku priliku koristila da se popnem na pozornicu, bilo na školskoj priredbi ili na ljetnoj terasi gdje je svirao band. Ja, tako malena sa 5, 6, 7 godina bih bez pardona krenula direkt na binu. To su bili prvi znaci, a koje tada nisam primjećivala, a koji su obilježili i moj život i današnji posao. Svjetla reflektora, škripave daske pozornice i publika koja plješće su moj adrenalin, duševna hrana i ostvarenje želja.

Život je pun iznenađenja i nepredvidiv, često nas odvede na razne puteljke i puteve kojima se penjemo i spuštamo pa je i mene odveo u jednom drugom smjeru, tako da nikad nisam postala glumica (na čemu sam ti živote zahvalna) već to radim amaterski i s puno ljubavi i entuzijazma u slobodno vrijeme. Dječji snovi su se ostvarili i došao je prije desetak godina u životu red na glumu, doduše u kasnim tridesetima, ali valjda je tako trebalo biti. Glumim s Kolarinima (Kazališna družina Kolarin)! Oni su moji prijatelji i druga obitelj! Spaja nas neizmjerna ljubav i strast prema glumi i teatru, svi dolazimo iz različitih profesija i različitih dobnih skupina i ustvari smo vrlo šarolika skupina.

Ustvari je nevjerovatno kada se radi predstava i kad toliko različitih ljudi na jednom mjestu imaju jednaku energiju i cilj i uživaju u svakom trenutku rađanja novog dramskog uprizorenja. Nije to ni toliko jednostavno jer često zbog svojih primarnih poslova nemamo dovoljno vremena promišljati i analizirati uloge i svaki dijelić predstave i ne možemo biti zaokupljeni samo time. Ali radimo to sa srcem i dušom, ginemo za taj osjećaj pojavljivanja na sceni i pljeska publike. To je teško riječima opisati, svatko taj osjećaj izlaska na pozornicu prije premijere proživi na svoj način, uz više ili manje treme, napade adrenalina, znojenje, vikanje, pjevanje, hihotanje, skakanje, vježbanje, ponavljanje teksta prije predstave jer ne daj bože da zaboraviš tekst, ne bi te Jadransko more opralo, a cijela poanta je u odgovrnosti prema publici i kolegama.

Zato ta nagrada na kraju u obliku pljeska glumcima dođe kao dobitak na lotu. Čudna je praznina nakon odigrane predstave kada sve emocije ostaviš na pozornici, ponekad misliš da ti je i tijelo tamo ostalo. Moji Kolarini ove godine slave deset godina kulturno umjetničkog djelovanja, i ja sam ponosna i sretna jer sam dio ove lijepe priče u Dubrovniku gdje nas svi znaju.

Vjerujem da nema osobe koja nije gledala barem jednu od naših predstava, a znam ih puno koje su iste predstave gledale i po nekoliko puta. I to nam je najveća nagrada. Doduše nagrada nam je i kad idemo na neko gostovanje po Hrvatskoj ili van granica jer se to pretvori u pravu ekskurziju i ta putovanja su nezaboravna. Naša mala obitelj Kolarina slavi zajedno rođendane, svadbe, rođenja djece, diplome, škole, godišnjice i sve što postoji. Za nas je sve to velika igra kojoj ozbiljno i odgovorno pristupamo i iz godine u godinu napredujemo.

Hvala mojim Kolarinima (Jelena, Jelica, Marinka, Barbara, Aida, Marija, Antonija, Ana, Kaća, Leo, Ante Tonći, Joško, Ivan D. i Ivan B.) što mi život čine ljepšim i na pozornici i u svakodnevici.
Jer kao što je Shakepeare jednom davno napisao:
“Sav svijet je pozornica,
a ljudi, žene na njoj
glumci samo
što dolaze i odlaze sa scene…”

Adio!

 

Darija Mikulandra Žanetić

www.midsummer-scene.com

https://www.facebook.com/darijamikulandra

https://www.instagram.com/babyblue55/?hl=hr

Kategorije : Putopisci
Oznake :