KNJIŽEVNIK I EGO

000001 17/07/2019 No Comments

Ima li književnik ego? Svakako. Ali u onom trenutku kada književnik počne pisati dolazi do raslojavanja ega. Zašto? Zato da bi fragmenti ega nadahnuli fiktivne osobnosti kojima književnik mora udahnuti život u književnosti. Raslojeni književnikov ego pretvara se u tisuću iskri koje se pale unutar tisuću osobnosti koje književnik oživljava u svojem djelu. Prema rječničkoj definiciji, ego je u psihoanalitičkom smislu stupanj strukture ličnosti koji ulazi u odnose sa stvarnošću, stvara ravnotežu između nagonskih i moralno-etičkih težnji i vrijednosti čovjeka.

Ego je neka vrsta vozila kojim se vozimo kroz stvarnost. Priroda nam je podarila ego kako bi se lakše izgradio naš vlastiti identitet, kako bi se izgradila naša vlastita osobnost, koja svoju psihičku strukturu crpi jednim djelom iz kolektivnog, a ponajviše iz subjektivnog pogleda na svijet. Bez ega nema ni identiteta.

Ego omeđuje granice naše osobnosti, čini da su te granice postojane. Kada se književnik, bilo koji književnik ili umjetnik nalazi u stvarnosti, njegov ego je postojan, definiran i omeđen. No čim književnik počne pisati, ego kao „vozilo stvarnosti“ više ne funkcionira u kretanju kroz svijet mašte. U trenutku pisanja književnik napušta svoj ego, kako bi u pisanju nesputano i nesmetano mogao postati bilo koja osoba, koja on u tom trenutku želi postati, a sve u svrhu što vjernijeg oživljavanja nekog literarnog lika.

Iz tog razloga književnik ili bilo koji umjetnik, je biće sa tisuću osobnosti. Neuhvatljivo biće koje se ne može tek tako definirati. U tome je razlika između umjetnika i „običnih ljudi“, u tome što je umjetnik ovladao sposobnošću raslojavanja vlastitog ega. A kada pisanje završi, književnik ima sposobnost vratiti se svom egu, vratiti se svojoj izvornoj osobnosti. No to i mora učiniti, jer jedino na taj način može djelovati u stvarnosti, preko vlastitog ega, preko jednog identiteta, nikako drukčije. Na bilo koji drugi način neće biti funkcionalan. Za stvarnost on ili bilo koji drugi umjetnik, ne može upotrijebiti model koji je bio upotrijebljen u stvaranju umjetnosti. Stvarnost, da bi se moglo živjeti u njoj, zahtjeva ego, zahtjeva čvrsti identitet. U tome je razlika između stvarnosti i svijeta umjetnosti, u različitim modelima „ulaska“ u njih.

Trenutak raslojavanja ega, kojeg ovdje opisujem i na kojeg upozoravam kao na jedan poseban mehanizam naše vlastite psihe, je ključan. Jer upravo to je trenutak nastanka umjetnosti, to je trenutak ulaska u umjetnost.

No, isto tako, sposobnost raslojavanja ega, radi kreiranja umjetnosti, nije tamo neka Bogom dana privilegija, za koju se može reći kako pripada samo umjetnicima i nikom drugom. Pa sposobnost raslojavanja ega posjeduje i njime vlada svako dijete. Pogledajte djecu u igri. Imaju li oni u tom trenutku ego? Nemaju, ona se igraju, Zaboravljaju u tom trenutku na vlastiti identitet, nadilaze ga, pretvaraju se da su neke druge osobe kojima udahnjuju život u igri. U trenutku igranja djeca mogu biti što god požele u svojoj imaginaciji i ona će se uživjeti u to i živjet će tu ulogu.

No druga je stvar što mi kada odrastamo sve manje upotrebljavamo našu „magičnu“ sposobnost raslojavanja ega s kojom smo toliko uspješno vladali u djetinjstvu i sve više postajemo samo jedna osoba, s čvrstim identitetom. I to je konvencija našeg društva, da smo svi samo jedne osobe, s kojima čvrsto vlada njihov ego.

One osobe koje nisu zaboravile na svoje „magične sposobnosti“ iz djetinjstva i koje ih nastavljaju njegovati i kao odrasle osobe, odnosno one koje se sjećaju kako se raslojava ego, postaju umjetnici. Postaju književnici, glumci, slikari, pjesnici, pjevači, plesači, kipari, dizajneri i slično.

I oni nesmetano, zahvaljujući upravo raslojavanju vlastitog ega, ulaze u svijet umjetnosti i izlaze iz njega noseći pregršt darova za druge. Za one koji su se zaboravili igrati, za one koji su zaboravili kako se raslojava ego, za one koje pod pritiskom života i borbe za vlastitu egzistenciju jednostavno nemaju vremena uroniti u vlastitu maštu i barem na tren potisnuti svoj ego, odnosno svoj identitet.

Umjetnici su tu kako bi nas podsjećali na sve to, kako bi nas podsjećali kako se u srži svake umjetnost u stvari nalazi igra, ona produžena igra iz naših vlastitih djetinjstava. Trebamo se samo svega toga prisjetiti i sve to prigrliti, kako bi se lakše nosili sa svijetom stvarnosti.

A vjerujem da smo sve te darove i dobili, dar „raslojavanja ega“, odnosno dar „umjetnosti“, odnosno dar „igre“, kako bi se lakše stvorila toliko potrebna ravnoteža u našem poimanju, promatranju i tumačenju kompleksne stvarnosti, u našoj interakciji sa stvarnošću, i onom glavnom – u našem življenju stvarnosti.

 

 Tihomir Mraović