KVIZ

000001 14.12.2019. No Comments

KVIZ

Najranija sjećanja na kviz vežem uz kultnu i nikada prežaljenu Kviskoteku. Iako je na programu Televizije Zagreb tada bilo i drugih dobrih kvizova, prije svega “Brojke i slova”, Kviskoteka je bila ljubav na prvi pogled. Svaki četvrtak bi nakon crtića, koji je bio u 19:15h, nabrzaka večerao, oprao zube i uskočio u pidžamu kako bih mogao s roditeljima, sklupčan na velikom kauču, gledati Kviskoteku. Iz sigurnosti fotelje, igrao sam paralelno s igračima na televiziji presretan kad bih, u rijetkim trenucima, znao nešto što oni ne znaju. Već tada sam razvio natjecateljski duh i pokušavao pobijediti roditelje u igri te bio nesretan što sam premlad kako bih se prijavio. No, zato sam se prijavljivao na sva moguća natjecanja u znanju dostupna osnovnoškolcima i srednjoškolcima. Rezultati su varirali od osrednjih do solidnih, a kao vrhunac tog dijela moje kvizaške “karijere” pamtim drugo mjesto u radijskom kvizu o poznavanju antičke kulture i mitologije “Ahilova peta”. Osvojena knjiga, “Junaci antičkih mitova”, ima počasno mjesto u mojoj kućnoj biblioteci, a poznavanje njenog sadržaja redovito donosi bodove na raznim kvizovima još i dan-danas.

Kad sam stasao, došlo je vrijeme da se okušam u ozbiljnijim kvizovima i nekakva prva logična stepenica bili su televizijski kvizovi. Medijska slika kvizova i samih kvizaša koji se bore znanjem dosta često zna biti iskvarena u očima prosječnog gledatelja. Ne jedanput sam od laika čuo pitanje “Pa kako oni tako slabo znaju?” ili čak tvrdnje “Ja od doma znam odgovore na gotovo sva pitanja.”. Moj najčešći odgovor takvima je “Hic Rhodos, hic salta!”. Majstori, ako ste stvarno tako dobri, zašto se ne prijavite na TV kvizove i ne pokupite ozbiljnu lovu? Najčešće izlike su “To je ionako sve namješteno.”, “Ne volim se javno eksponirati, nisam egzibicionist.” ili “Ma sva pitanja su trivijalna i nebitna.”. U državi s više od 4 miliona nogometnih izbornika, sveznalica koji se svi razumiju u sve, nije ni čudo da imamo takve “znalce iz fotelja”. Naravno, na televizijske kvizove često dođu ljudi koji zapravo i nisu kvizaši nego ih privlači isključivo mogućnost zarade, što je sasvim u redu. Ako imaš solidnu opću kulturu, osoba si koju zanima svijet oko tebe ili imaš fantastičnu memoriju pa pamtiš hrpu podataka, uopće ne moraš biti standardni kvizaš da bi ti se posrećilo na kvizu. S druge strane, nekad se i iskusni kvizaši s fantastičnim znanjem “pokliznu” na nekom laganom, banalnom pitanju. Pravila nema!

No, činjenica je da pravi kvizaš zapravo UŽIVA u igranju kviza. Količina pozitivnih hormona koje tijelo luči kad otvorite pitanje na koje znate odgovor vjerojatno se može usporediti s šutom nekog ovisnika ili orgazmom u seksu. 😉 Upravo taj užitak igranja, najčešće odvaja takozvane “prave kvizaše” od onih povremenih koje katkada, iz zezancije, nazivamo “civilima” ili “bezjacima”. 😉

Da se razumijemo, nisu ni kvizaši imuni na financijske nagrade televizijskih kvizova no dobar dio njih tretira ih kao osvojene bodove, a ne isključivo kao zarađeni novac. Ipak, i među sobom uspješnost nastupa na TV kvizu mjerimo ostvarenim rezultatom to jest zarađenim novcem, ali zadovoljstvo pobjede u nadmetanju znanjem ipak je važnije od količine novca. Na primjer, osobno svojom najvećom kviznom pobjedom smatram onu na kvizu EUnigma gdje je moj tim “Ratnici podzemlja” pobijedio čitav niz timova koje su predvodili budući Lovci s kviza Potjera (Miočić, Vukorepa…) iako sam na tom kvizu zaradio duplo manje novaca nego pobjedom na kvizu “1 protiv 100”. Možda još bolji primjer za to su pub kvizovi i kvizna prvenstva na kojima se redovito nadmeće na stotine kvizaša u Hrvatskoj i deseci tisuća u svijetu, a pobjede i medalje na njima, iako se ne nagrađuju financijski, su tipičnom kvizašu važnije nego pobjeda na nekom televizijskom kvizu.

Po mojim saznanjima, rodno mjesto pub kvizne scene u Hrvata je književni klub Booksa, u Martićevoj. Tamo sam jedne večeri, sad već davne 2008. godine, otišao na književnu večer o Heinrichu Böllu. Nakon završetka redovnog programa, organizatorice su nas pozvale da ostanemo na kvizu koji se tamo održavao svaki petak. Pridružio sam se timu jednog poznanika koji je redovito dolazio i ostalo je povijest, rekli bismo. Već idući tjedan okupio sam nekolicinu prijatelja i osnovao tim s kojim igram i dan-danas, ako se uspijemo skupiti. Nazvali smo se Dada Jihad, po mom nekadašnjem bendu, ali i kao svojevrsno oksimoronsko ime spajajući moj omiljeni pacifistički umjetnički pokret i pojam “svetog rata”. Takva manje ili više šaljiva imena timova su i inače tipična za kvizaše: Akademski poluproizvod, Auto škola Čačić, Znam, ali se ne sjećam – da spomenem samo neke. I, evo, već više od desetljeća gotovo svaki tjedan, a ponekad i češće, nalazim se s kolegama kvizašima po kafićima, kulturnim centrima, knjižarama, kantinama i menzama pa se nadmećemo znanjem. Nakupilo se tu pobjeda, poraza, anegdota, brukanja, trijumfa no, prije svega, brdo dobre zabave i učenja.

U proteklih nekoliko godina kvizna scena se uistinu proširila. Čini se da više nema kvartovskog kafića koji drži do sebe, a da nema kviz barem jednom mjesečno. Takva masovnost kvizne scene dovela je, prije par godina, i do osnivanja Hrvatskog Kviznog Saveza te pokušaja uspostavljanja natjecateljske šprance za kvizaše po uzoru na druge umne igre kao što su šah ili bridž. Ima kvizaša kojima se takva uniformizacija kviza ne sviđa pa je ignoriraju ili otvoreno bojkotiraju, no meni je svaki pokušaj popularizacije znanja drag te od samih početaka redovno sudjelujem na događanjima HKS-a. Nemam neke vrhunske rezultate, obično se motam oko dvadesetog mjesta u državi, no jednom sam uspio biti timski viceprvak države.

Uz nastupe na europskim i svjetskim prvenstvima te na 1. kviznoj Olimpijadi u Ateni, vrhunac mog igranja kvizova ostvario sam osvojivši na europskom kviznom prvenstvu održanom prošli mjesec u Sofiji zlatnu medalju u kategoriji Izvedbenih umjetnosti. Da pojasnim široj javnosti, uz standardni kviz općeg znanja koji je perjanica kvizaškog znanja i čiji pobjednik postaje prvak Europe, na pojedinom prvenstvu se često nadmećemo i u usko specijaliziranim kvizovima razne tematike. Ove godine, imao sam sreću da je odabrana baš tematika u kojoj sam najbolji i vezana uz moj posao. U kategoriji Izvedbene umjetnosti kvizaši se natječu u poznavanju kazališta, opere, mjuzikla, klasične glazbe i svih srodnih kategorija. Dakle, na već ionako solidnu bazu poznavanja materije, dodao sam intenzivno učenje na tu temu kroz nekoliko mjeseci i isplatilo se! Uspio sam osvojiti prvo samostalno zlato za Hrvatsku na nekom značajnom svjetskom natjecanju kvizaša i, općenito, treća osoba ovjenčana medaljom nakon naše najbolje kvizašice Dorjane Širole (koja je osvojila nekoliko medalja u timskoj konkurenciji te je već godinama u samom svjetskom vrhu) te Perice Živanovića koji je osvojio srebrnu olimpijsku medalju u kategoriji sportskih pitanja prije tri godine u Ateni, što ga čini jedinim našim osvajačem olimpijske kvizne medalje.

U konačnici, kvizovi su postali dosta važan aspekt mog života. Nakon obitelji i kazališta, čvrsto su zasjeli na treće mjesto važnosti na mojoj imaginarnoj ljestvici vrijednosti debelo ispred svih drugih hobija ili povremenih zanimacija. Čak i rasporede proba te premijera u kazalištu radim sukladno kviznim turnirima i natjecanjima, a obzirom na nomadsku prirodu posla, prvo što potražim u svakom gradu gdje dođem na par mjeseci režirati predstavu je dobar pub kviz.

Sintagma “cjeloživotno učenje” na stranicama Ministarstva obrazovanja vjerojatno zvuči kao loša šala, no ako dođete na bilo koji aktivni pub kviz, okruženi ekipom u rasponu godina od znatiželjnih srednjoškolaca do nabrijanih umirovljenika, vidjeti ćete da to ne mora nužno biti puka fraza. Rad na sebi, sustavno učenje, užitak stjecanja novih saznanja, korist stečenoga znanja u osobnom i poslovnom životu meni osobno, a i tisućama prijatelja kvizaša i kvizašica, pružaju neizmjerno zadovoljstvo. Osobno, trudim se gotovo svaki dan naučiti nešto novo, sastaviti dva-tri pitanja koja se zatim tjednima “pacaju” u mom laptopu dok ne sazriju za postavljanje. Pokušavam što više povezivati stvari a ne isključivo “bubati” napamet podatke. Na primjer, shvatio sam da najviše naučim kroz čitanje biografija i autobiografija jer paralelno učim o kontekstu vremena u kojem je živio glavni junak ili junakinja knjige, učim o povijesti tog vremena te kroz to pratim procese razvoja čovječanstva. Ponekad mi bizaran detalj pokupljen usput u nekoj knjizi ili filmu donese točan odgovor na kvizu samo zato jer sam u tom trenutku pomislio “Hm, ovo je zanimljiv podatak za kviz.”. Pretpostavljam da nam većini nakon nekog vremena mozak počne raditi u tom “kvizaškom mode-u”.

Budimo iskreni, ima po pub kvizovima brdo trivijalnih pitanja o temama koje me ne zanimaju poput pucačkih kompjuterskih igrica, Marvelovih filmova ili Eurosonga i uistinu je možda najtočniji opis kvizaša onaj koji je izrekao legendarni Lazo Goluža nazvavši nas “vitezima uzaludnog znanja” no kad se osvrnem oko sebe i pogledam Dnevnik ili internetske portale pa vidim u kakvom svijetu punom mržnje i gluposti živimo, ne mogu ne osjećati zadovoljstvo što, barem privremeno par puta tjedno, mogu s istomišljenicima neovisno o njihovoj dobi, svjetonazoru, rasi, rodu ili vjeroispovjesti, biti odvojen od takvog svijeta u malim oazama razuma i pozitive. Htio bih iskoristiti ovu prigodu da pozovem i sve vas da nam se pridružite. Većina ljudi sasvim solidnog znanja ne usudi se ići na kvizove zbog straha “da ne ispadnu glupi” ili “da se javno ne obrukaju neznanjem” no, vjerujte mi na riječ, taj strah nestaje jako brzo. Nakon dva-tri odigrana kviza shvatite da se većina kvizaša ionako nije došla natjecati i pobjeđivati već samo testirati svoje vlastito (ne)znanje i natjerati sive moždane stanice na akciju. Neke ljude zadovoljava povremeni košarkaški hakl ili nogomet s frendovima za vikend, neki briju na teretanu, neki obožavaju shoping i ispijanje kavica po špici ili trgovačkim centrima, neke zadovoljavaju vikend pentranja po šumama i gorama, a oni najbizarniji se okupljaju u političkim strankama. Ja sam svoje zadovoljstvo i ispušni ventil našao u kvizovima, a radost igranja mi ne može pokvariti ni loš plasman niti činjenica da ponekad fulam neko sasvim lagano i banalno pitanje. Pa i Messi ponekad promaši penal, zar ne? 😉

 

Mario Kovač

https://www.facebook.com/mario.kovac.3914

Kategorije : Gluma
Oznake :