LAST NIGHT A DJ SAVED MY LIFE (FROM A BROKEN HEART)

000001 07/02/2019 No Comments

Nezahvalno je biti DJ praznom plesnom podiju. Klubovi se obično otvaraju oko 21:00 sat, eventualno 22:00 sata i tad su u njima prisutni isključivo zaposlenici: konobari, redari, sakupljači boca, ekipa sa garderobe, DJ-evi… Konobari pričaju o lovi, redari o proteinima, sakupljači boca o ženama, garderobijeri o tekmama, a DJ-evi, logično, o glazbi. Čak i kada razgovaraju međusobno svaka od ovih grupacija u razgovor ubaci i svoju „temu“.

Na početku večeri obično svira neutralna glazba, ona koja se nikome neće zamjeriti niti zapeti za uho. Svrha te glazbe je zadržati slučajne prolaznike koji prerano kapnu u klub, one koji rjeđe izlaze pa ne znaju nepisano pravilo kako prije ponoći nema skoro nikoga. Standardna klupska publika se prije ponoći tanka alkoholom prije večernjeg izlaska: oni s krupnijim novčanicima piju po bircevima, a oni s tanjim po parkovima ili kućama, ovisno o vremenskim prilikama. Prije ponoći u klub ulaze isključivo stranci ili ljudi koji rijetko izlaze. U iznimnim situacijama, u klub ranije uđe neka ekipica koja slavi rođendan ili neku sličnu prigodu, pa se nisu uspjeli dogovoriti kamo će prije kluba. Najmudriji među njima je zaključio: „Hej, ionako ćemo večeras završtiti u Klubu. Ajmo odmah tamo dok nema gužve!“. Gazde klubova obožavaju takve grupice jer piju puno i skupo.

Oko ponoći počne kapati uobičajena klijentela: brijači, lovci na suknje (koji se i dalje zovu tako iako današnje djevojke rijetko nose suknje), likovi koji ne znaju što bi sa sobom, manje grupice hihotavih curica, još manje grupice cura s krive strane tridesete koje pokušavaju pohvatati konce svojih nekadašnjih „legendarnih“ izlazaka, tipovi koji su se došli nalaktiti na šank i prodavati spike, no ponajviše je onih koji su se došli samo isplesati. Stalni gosti su u familijarnom odnosu sa osobljem. Konobare će pitati „Kako promet?“, zaštitare „Ima li frke?“, DJ-a „Kakva je atmosfera?“. Konobari uglavnom odgovaraju sa „Slabo. Kriza.“, zaštitari sa „Za sada OK, imali smo hrpu sranja na zatvaranju sinoć.“, a DJ-evi sa „Ide, ide, skuplja se ekipa.“.

U toj fazi večeri DJ počinje lagano nabrijavati atmosferu, glazba se polako ubrzava i pojačava. Najbolje je u glavu lupiti poneki stari hit koji u naslovu poziva na ples. Obično započinjem sa „Dancing With Myself“ (Idol) ili „Let’s Dance“ (Bowie). Stvari nisu prebrze, skoro svi ih znaju, a nije bed ako na njih čagaš i sam. Ekipa čiji glazbeni ukus kreiraju vrhovi top ljestvica obično frkče nosom na stare hitove, ali zabole me. Dobar DJ zna da je njegov zadatak zaljuljati na plesnom podiju većinu gostiju, pa će ostali slijediti. Ovi koji su „prepuni znanja“ o glazbi ionako nisu došli plesati, već bi o glazbi isključivo pričali, komentirali, uspoređivali… Naravno da meta njihovih razgovora obično bude DJ: „Hej, stari, imaš nekaj novije?“, „Jesi čuo novu stvar od XY? Zar nije zakon?“, „Daj, pliz, pusti ovu novu stvar od one crne pjevačice.“.

Ima i onih koji o glazbi pojma nemaju, a imaju potrebu svoje neznanje podijeliti sa DJ-om: „Rista, daj mi pusti onu stvar… joj, kak se ono zove… ide ovak nekak Ta-ra-ra-ra“ (atonalno mumljanje)… „pjeva neka ženska na spotu i super pleše… joj, kak ne znaš, to mi je jedna od najboljih stvari…“. Ima i onih: „Buraz, može Storm On The Water?“ ili „Bude danas nekaj domaće, ono, za dušu?“. Naravno, pod „domaće“ sigurno ne misle na Let 3, Hladno Pivo, Haustor, Elemental. Te stvari, po njima, nisu za dušu, je….a!

Kad je atmosfera već zagrijana i rasplesana počnu kapati i tipovi i ženske koji su očito zalutali: „Oprosti, ima neke šanse da bude house večeras?“. Obično odgovaram: „Bit će. Ili House Of The Rising Sun od Animalsa ili Our House od Madnessa, bez brige.“ Povuku se podvijenih repova. Najgori su oni dosadno/agresivni tipovi koji ne razumiju razliku između DJ-a i Juke Boxa i uvjereni su da si tamo samo zato da ispunjavaš njihove, obično jako stereotipne, glazbene želje. Svaki DJ s trunkom samopoštovanja takvima želje ne ispunjava. Neko vrijeme sam zbog njih dao otisnuti majicu na kojoj je pisalo „To si slušaj doma“. Ponekad takve rasprave završavaju pičkaranjem, natezanjem i tučom no to sve ulazi u rok službe. Pozitivna stvar je što znaš da u tuči trebaš izdržati na nogama bar pola minute, jer toliko obično treba redarima da se pojave i zarade svoj honorar.

Postoji i određen soj žena koje imaju potrebu uletati DJ-u. Uopće ne mogu shvatiti otkud potreba uletanju nekome s tako neglamuroznim poslom kao što je puštanje glazbe. Jasni su mi motivi groupie djevojaka koje ulijeću pjevačima, glazbenicima, glumcima, ali DJ je, uglavnom, tip koji se tim poslom ne bavi radi slave ili novaca. Većina kolega su, kao i ja, obični zaljubljenici u glazbu koji dobar dio svoje zarade troše na kupnju novih albuma, kopanje po internetu sa još nečuvenim stvarima koje mogu kao kukavičko jaje podmetnuti u svoj set između dvije poznate stvari. Većina nas pržimo jedni drugima neke svoje imaginarne „best of“ kompilacije i možemo satima pričati o ovom ili onom albumu ili singlu najdražeg benda. Iskreno, kad bi svaki DJ puštao isključivo glazbu koju sam voli ili sluša doma, plesni podiji bi bili prazni.

Posao je to sa svim svojim prednostima i manama kojeg još uvijek redovno hobistički radim iz nekog čudnog mazohizma, iz voajerske želje da promatram posjetitelje kao u terariju, da promatram njihove kretnje, geste, radnje i “mote” kako bi ih kasnije znao iskoristiti u svom “dnevnom” poslu, kazalištu. Čovjek je društveno biće, a DJ-evi i njihova glazba idealna podloga za druženje, moglo bi se reći “društveni lubrikant”. Sjetite ih se ponekad i platite im piće, zaslužili su! 😉

 

Mario Kovač

https://www.facebook.com/mario.kovac.3914