LAZO GOLUŽA

000001 06/01/2021 No Comments

LAZO GOLUŽA

Kralju „uzaludnog“ znanja.

U istom tjednu svijet su napustile dvije legende, jedna svjetska i jedna regionalna. Svjetska je, naravno, Diego Armando Maradona kojeg pamtim sa svjetskog nogometnog prvenstva 1986. Osobno, to mi je bilo prvo svjetsko nogometno prvenstvo koje sam u potpunosti pratio i razumio, za ono četiri godine ranije sam bio premlad. Živo se sjećam gledanja legendarne utakmice Argentine i Engleske u kojoj je „mali zeleni“ postigao svoja dva najslavnija gola beskonačno secirana proteklih dana. U našoj obitelji se navijalo za Argentinu pa je nakon utakmice vladalo okruženje oduševljenja i euforije. No, čak ni najbolje utakmice svjetskih prvenstava u našoj obitelji nisu mogla donijeti tu količinu uzbuđenosti i nestrpljivosti pred malim ekranima kao što je to donosilo emitiranje Kviskoteke svaki četvrtak u 20 sati. I tu dolazimo do one regionalne zvijezde od koje smo se prošli tjedan oprostili, do legendarnog brka Laze Goluže.

Svaki četvrtak bi se moja obitelj gotovo ritualno, definitivno najbliže misterijskom otajstvu kakvo vjernici prakticiraju nedeljom, zasjela u fotelje i naslonjače ispred malih ekrana naoružana sokovima, pivama i kokicama te bi, s neskrivanim uživanjem pratili ABC pitalice, igre asocijacija i detekcije i sve ostale igre koje su se kroz godine mijenjale u formatu Kviskoteke. Naši Maradona i Shilton su bili Dodig, Lojpur i brojni drugi kvizaši koje smo znali poimence. Moj osobni gušt bio bi odgovoriti prije mame ili tate na neko pitanje, a najdraže područje su mi bila pitanja iz antičke mitologije kojima je emisija obilovala. Gledajući Kviskoteku, sve one priče roditelja, nastavnika i odraslih o važnosti učenja i stjecanja znanja su mi se činile besprijekorno točne i vjerujem da je baš ona bila ključni faktor mog, i dan danas čvrstog, uvjerenja kako se znanje isplati. Čak ni odvratne i ružne ratne devedesete, nakon kojih je uslijedila pljačka putem pretvorbe i privatizacije tijekom kojih je na vlast isplivala kakistokracija, me nisu uspijele razuvjeriti od te humanističke ideje.

Na žalost, nikada nisam sudjelovao kao natjecatelj u Kviskoteci no zato sam to obilato nadoknadio nastupivši na svim kasnijim televizijskim kvizovima kao i aktivnim nastupanjem na pub kvizovima te turnirima i natjecanjima organiziranim od strane Hrvatskog kviznog saveza. Kvizovi su mi postali puno više od hobija, gotovo opsesija, a kvizaška zajednica druga obitelj. Obzirom na nomadsku prirodu mog posla kazališnog redatelja zbog kojeg često provodim po nekoliko mjeseci godišnje van Zagreba, prvo što potražim kad dođem privremeno živjeti u neki drugi grad je lokalna kvizna ekipa te raspored kazališnih proba prilagođavam terminima igranja kvizova. Kvizovi u meni i dalje održavaju tu stalnu želju za učenjem, stjecanjem i preispitivanjem znanja, a prvu iskru te vječne vatre zapalili su upravo Lazo Goluža i njegova Kviskoteka.

U par navrata imao sam prilike nakratko popričati s njim i sjećam se, a to je iskustvo koje su proteklih dana potvrdili i brojni drugi kvizaši pogođeni ovim odlaskom velikana, kako me je oduševila njegova skromnost i ležernost u komunikaciji. Baš kao i s drugom kvizaškom legendom s kojom sam imao čast družiti se, Mirkom Miočićem, pokazalo se kako velika količina znanja sa sobom donosi i samopouzdanje te neopterećenost banalnim stvarima. I Mirko i Lazo nisu se trudili impresionirati nas kvizne pačiće koji smo ih gledali širom otvorenih očiju već su nam uvijek pristupali kao sebi ravnima te otvoreno komentirali kvizna pitanja tog dana. U ovo doba besramne autopromocije putem društvenih mreža kada desetke i stotine tisuća klikova i lajkova svakodnevno sakupljaju polupismene osobe koje se krevelje pred ekranima, a prate ih iste takve nepismene horde sljedbenika/followera zasljepljenih lažnim sjajem monitora, takva skromnost erudita poput pokojnih Mirka i Laze samo još više dolazi do izražaja. Nije stoga ni čudo da su se protekli tjedan brojni kvizaši, profesori, znanstvenici, nastavnici i doktori, ali podjednako i prodavači, konobari, recepcioneri i brojni drugi zaljubljenici, neovisno o profesiji kojom zarađuju za život, oprostili od gospodina Goluže na svoj, intiman način prisjećajući se druženja s njim, Kviskotekom, Brojkama i slovima ili nekom njegovom drugom umotvorinom.

Ljudi poput Laze Goluže je sve manje u javnom prostoru Hrvatske. Oni su i dalje među nama, rade svoje poslove tiho i nenametljivo u ovo doba internetskih idola s kojima ne dijele životne vrijednosti. Medijima i masi oni nisu zanimljivi, ne donose klikove, lajkove, brzu zaradu. Isti ovaj tjedan na najpopularnijem televizijskom kvizu „Tko želi biti milijunaš“ rekord sezone je s osvojenih 250 tisuća kuna oborio samozatajni recepcioner Kristo demonstrirajući vrhunsko kvizaško znanje, no u istoj epizodi je nastupila i djevojka imena Dajana koja je, impresionirana čitavim događanjem, očigledno podbacila i odigrala slabiji set. Ljubomorna rulja pred ekranima i monitorima kao da je jedva dočekala da je popljuje, izvrijeđa i javno ponizi kao da su oni svi odreda nobelovci i akademici dok je Kristin sjajni rezultat prošao praktički ispod radara. I ta zgoda nam govori sve što trebamo znati o vremenima u kojima živimo, vremenima u kojima će se teško pojaviti neka nova Kviskoteka, neki novi Lazo Goluža pa čak i neki novi Maradona. Secirani od malih nogu putem Tik Tokova, Facebookova, Youtubeova i brojnih drugih zadirača u intimu, mladim ljudima sutrašnjice biti će oduzeto pravo na pogrešku, pravo na (pre)dugo razmišljanje, pravo na stav – ako žele uspjeti, biti popularni, slavni ili bogati, moraju reagirati sad, odmah, instantno i u skladu sa očekivanjima većine koja je spremna, baš poput publike koja se naslađivala gladijatorskim borbama, bez razmišljanja dignuti ili spustiti palac sudbine. Nama, očito zastarjelima i pregaženim vremenom, preostaje samo da se tiho i puni poštovanja naklonimo velikanu poput Laze zahvalni što smo živjeli u istom vremenu s njim.

 

Mario Kovač

https://www.facebook.com/mario.kovac.3914

Kategorije : Gluma
Oznake :