LJUBAV

000001 17.02.2021. No Comments

LJUBAV

Nedavno sam napisao pjesmu čiji stihovi idu ovako:

Ljubav

„Ako ćemo kroz život prolaziti
Bez ljudi koje volimo
Kuda ćemo samo dospjeti?
Ako ćemo, ako ćemo…
Ako ćemo kroz život prolaziti
Bez ljudi koje vole nas
Kuda ćemo samo dospjeti?“

Da. Ljubav očito pokreće svemir. Barem onaj ljudski. Pa i životinjski. Jer ljubav kao emocija nije samo privilegija ljudi.

No, ljudi očito muku muče s ljubavlju. Čini se kao da nam uvijek nedostaje ljubavi, u svim uvjetima. I uvijek smo je željni.

Kada bi se ljubav mogla materijalizirati sve bi bilo ljepše i jasnije. Ljudi bi bili sigurniji jedni u druge. Ovako sve je ostavljeno čovjekovim riječima i djelima da eventualno dokaže svoju ljubav. A iz svega toga proizlazi dojam da je ljubav neka vrst subjektivne kategorije i gotovo da počiva na rubu nedokazivosti jer po svojoj vokaciji ona ne spada u materijalni, već u duhovni svijet.

Materijalizacijom ljubavi, subjektivnosti u njezinom definiranju i percipiranju bi nestalo. I pred našim očima stvarali bi se predivni oblici ljubavi, koje bi ljudi mogli dodirnuti i uz koje bi bili sretni. Oblici ljubavi bi rasli i rasli. Nizali bi se kao neboderi nekog „ljubavnog grada“. I tu ne bi bilo više prevare. Materijalizacijom ljubavi znalo bi se tko koga voli i koliko.

Zamislite da nešto tako zaista postoji. Materijalizacija ljubavi. Tu materijalizaciju ljubavi mogao bi u stanju učiniti svaki dobar čovjek. Ustvari, prava istina glasi. To bi mogao učiniti svaki čovjek.

Svaki čovjek bi iz svoje nutrine mogao osloboditi ljubav za čitavo čovječanstvo.

U svakom čovjeku nalazi se toliko ljubavi, čija energija bi na vrlo dugo vrijeme mogla napajati energetsku mrežu ne samo jednog, već nekolicine gradova.

Čini se kako je došlo vrijeme da u sebi otkrijemo ljubav i mogućnost njezine materijalizacije.
No, ono što se događa u stvarnosti je sljedeće.

Vrlo često kao pratiteljica ljubavi javlja se tuga, njena svojevrsna „zamjenica“.

Jer kada nema ljubavi u nama i oko nas, niti ljubavi usmjerene prema nama, niti naše ljubavi usmjerene prema nekom, može nas obuzeti tuga.

Pišem sve ovo jer ne bih želio da razmišljate o tuzi.

Dosta je bilo tuge u svim ovim godinama koje su prošle pored nas. No, tuga neće nestati našim pukim ne razmišljanjem o njoj. Ona će uvijek biti tu, jer ona ima svoju funkciju i zadaću. A njezina glavna funkcija i zadaća je, prije svega, opominjanje. Opominjanje nas ljudi. Baš kao kad se opečemo na plamen, mi ćemo povući ruku i zapamtit ćemo lekciju. Tako nekako djeluje i iz tog razloga postoji i „plamen“ tuge. Da nas nauči svojevrsnu „lekciju“ o životu. Ali „plamenu tuge“ ne smijemo se bezrezervno predati.
Razmišljamo radije o ljubavi.

O ljubavi prema svijetu i svemu što se nalazi u tom svijetu.
O ljubavi prema drugima.
O ljubavi prema samima sebi.
Da.

Ljubav i tuga su očito „vjerne“ pratiteljice naših života.

Nalaze se na različitim i posve suprotnim stranama neizmjerne skale naših raspoloženja.
A ljubav i tuga, po nekom svojem nahođenju, nimalo ravnomjerno, raspoređuju se kroz godine našeg življenja.
Tako nas svake godine čeka svojevrsni „prstohvat“ tuge i „koloplet“ ljubavi ili obrnuto.

No, kada smo na pragu neke tuge, razmišljajmo radije o ljubavi, koja postoji u nama i koju možemo osloboditi, ne samo za nas… Već i…
Za druge…
Svakako za druge…
A znam…
Sa sigurnošću znam…
U vama ima puno ljubavi…

 

Tihomir Mraović

 

Kategorije : Knjige
Oznake :