LJUBIMCI I OBITELJSKE OBAVEZE

000001 05/08/2019 No Comments

Gotovo svakih mjesec dana u ambulantu nam došetaju vlasnici s novim ljubimcem koji je nabavljen za djecu, na njihovo inzistiranje ili njima za poklon. U velikom broju slučajeva roditelji smatraju kako će na taj način naučiti dijete obvezi i odgovornosti, pa ipak brinuti će se za jedno živo biće koje se mora redovito hraniti, napajati, izvoditi van. Teoretski to zvuči dobro, no praksa je pokazala da se takva situacija najčešće preokrene i ode u dva različita smjera.

U prvom slučaju (koji je i najčešći) nakon početnog oduševljenja sa ljubimcem, kroz par tjedana ili mjeseci djeca se vrate svojim obvezama, prijateljima, mobitelima i potpuno prestanu brinuti o njima, zaboravljaju čak i na osnovne potrebe (zdjelice zjape prazne) i sve pada na leđa ionako preopterećenih mama, koje i tako nisu planirale dodatne aktivnosti koje donose nove frustracije. Nerijetko, kod takvih ljubimaca (primarno pasa) koji ni sami ne znaju gdje pripadaju na hijerarhijskoj ljestvici, dolazi do poremećaja u ponašanju, koji mogu uključivati i agresivnost. Vrlo često takve životinje završavaju na ulici, u azilu, u oglasniku, u šumi prepušteni sebi(naročito glodavci).

Drugi slučaj koji viđamo nakon nabavke ljubimca djetetu je znatno rjeđi, a to je onaj u kojem roditelji nemaju baš nikakve veze sa životinjom i dijete stvarno preuzima svu brigu. Naravno da puno toga ovisi o starosti i sposobnosti samog djeteta, no suludo je tražiti da ono nosi sav teret primjerice davanja terapije bolesnoj životinji, dovođenja na redovite kontrole i tako dalje. Imamo jednog divnog klinca koji redovito izostaje iz škole kako bi psa doveo u ambulantu, što roditelje ne brine niti zanima. I na kraju, upitno je uopće izdavanje i  naplaćivanje računa maloljetnicima. Zakonski to nije točno određeno, no propisano je  da službeni vlasnik psa ili mačke koji se upisuje u centralni upisnik i putovnicu mora biti punoljetna osoba.

Kada se planira nabaviti kućni ljubimac treba pozvati sve članove obitelji, otvoreno razgovarati, te ukoliko se svi slažu sa nabavkom iste (ne da bude ” kupili smo psa iako je tata bio protiv pa moramo paziti jer ga on ne želi”) proći sve njegove buduće potrebe (psihofizičke i financijske), raspodijeliti obaveze (Marko šeta ujutro, Ema popodne, tata navečer) i osvijestiti sve kako će im se životi promijeniti, kako će doći novi član obitelji koji će od sada biti prisutan i uključen u sve (pa i u odabir mjesta za ljetovanje jer još uvijek ljubimci nisu svugdje dozvoljeni).

Rekavši sve to (ovaj put kao mama, a ne kao veterinar) moram priznati da sam i sama više puta pala na ovom ispitu i dozvolila djeci da me nagovore na nabavku papiga, kunića, mačaka koje naravno većinom ja “bedinam”.

I zato, mi roditelji, moramo dobro razmisliti, duboko udahnuti i ukoliko imamo ikakve sumnje oko toga hoće li novi ljubimac u ovom trenutku biti više teret nego dar cijeloj obitelji jednostavno i čvrsto reći NE do nekog boljeg trenutka. Treba biti svjestan da su ljubimci TRAJNI članovi obitelji sa svojim potrebama, koji će nam itekako vratiti svu uloženu brigu, pažnju i ljubav, ukoliko istu dobiju od nas.

 

Iva Majetić Boško

www.vetiva.hr