LJUDSKI DUH I SAMOĆA

000001 05.08.2019. No Comments

LJUDSKI DUH I SAMOĆA

Razmišljanja o iskustvima čitanja i pisanja

Književnici vole samoću. Ne samo zato što u samoći mogu lakše raditi svoj književnički posao, već zato što u samoći izgrađuju svoj duh, vježbaju kontemplaciju. Odlaze u duhu do neviđenih (i neslućenih) visina, odlaze u duhovne prostore u kojima se ne bi nalazili da nisu u samoći. A sve to pomaže im u onom ključnom, njihovom zanatu i poslu – pisanju.

Kako to da se netko odluči na pisanje i uzme to kao svoj životni posao? Ne znam za druge, ali znam za sebe. Ja nisam tražio pisanje, ono je našlo mene.

Čini se da se kod pisanja radi o višku misli u vlastitoj glavi, koje nemate s kim podijeliti. A čini vam se da se radi o vrlo kvalitetnim mislima i zanimljivim opservacijama. Nije da uistinu nemate s kim podijeliti određena razmišljanja, ali ljudi imaju svoje poslove i svoje živote i zašto ih onda „gnjaviti“ s „nekim“ mislima.

Naposljetku, umjesto da ih izgovorite, počnete zapisivati određene misli. Ne da vas netko tjera na to. Sve to dolazi samo od sebe, dolazi spontano, baš kao disanje ili treptanje. Naposljetku čovjek više ne može bez bilježenja vlastitih misli. Pisanje postaje opsesija, čak neka vrsta „ovisnosti“. A prvobitni mali fragmenti misli, koji su u početku zapisivani, vremenom se pretvaraju u simfoniju riječi, u nemjerljivu i snažnu bujicu iskazivanja duha i unutrašnje snage.

Svaki pisac sebi gradi paralelni svijet satkan od niti duha. Uvidjevši da, kao senzibilno biće, vrlo teško može živjeti i „opstati“ u stvarnom svijetu, a da to ne ostavi neke trajne posljedice na njegovu psihu, pisac ili književnik „sklanja“ svoj duh u paralelni svijet, kojeg je izgradio u svojem umu, kojeg je izgradio u svojoj umjetnosti, a dok tijelom nastavlja „najnormalnije“ živjeti u stvarnosti. I ta „dvojakost“  i „udvojenost“ funkcioniraju.

Književnici odlaze u neslućene duhovne dimenzije i prostore i zatim o svojim iskustvima, iz tih paralelnih svjetova umjetnosti, oni pišu knjige. Pišu ih za one ljude koji, zbog životnih okolnosti, nemaju vremena svojim duhom duže vremena obitavati u duhovnim dimenzijama. Zato i postoje knjige.

Knjige su prolazi. Knjige su vrata kroz koja ljudi ulaze u duhovnu dimenziju, gdje se oni osjećaju drukčije – slobodnije, bezbrižnije, poletnije. Možda sve suprotno od onoga kako se osjećaju dok su u stvarnosti.

Nije ni čudo da se ljudi tako osjećaju čitajući knjige. Jer preko slova, tih univerzalnih znakova duha, oni ulaze na teritorij gdje vladaju duh i njegove zakonitosti. A kada čovjek osjeti snagu i moć univerzalnog ljudskog duha, uvijek iznova poželi mu se vratiti. Jer svatko od nas osjeća kako je upravo to ona neizmjerna ljudska esencija, ono osnovno što počiva u svakom od nas.

A književnici su tu da nam pomognu da se opomenemo, da se prisjetimo te jednostavne činjenice. A isto tako su tu da nam pomognu da bez problema ulazimo u svijet duha i da tamo nalazimo svoju snagu i motivaciju za življenje u stvarnom svijetu i životu.

Ljudi su jedno vrijeme sami dok u sebi otkrivaju veličanstvene svjetove duha, a zatim se vraćaju među druge ljude i otkrivaju što su u tim svjetovima pronašli i naučili. I sve se to dešava kroz čitanje ili pisanje. Svejedno je. Proces je „isti“.

Književnik je, dok piše, istovremeno, prvi čitatelj svojeg djela. On predvodi u tom prodoru misli u svijet duha i njegovom istraživanju. A drugi ga slijede.

Pa, krenimo i mi.

Krenimo svi zajedno u veličanstvene svjetove duha i podijelimo jedni s drugima naša iskustva.

 

Tihomir Mraović

Kategorije : Knjige
Oznake :