MIR

000001 25.07.2019. No Comments

MIR

Razmišljam o tome kako često banaliziramo riječ mir, kako uzimamo mir zdravo za gotovo, kako ga uopće ne cijenimo dovoljno. Uživati u miru, to je nešto prekrasno. Tek kada izgubimo svoj mir, kada ga netko ili nešto poremeti ili na bilo koji način naruši, tek onda obično shvatimo koliko nam mir zapravo znači. Svaki put kada nam je oduzeto pravo na mir, počinjemo sve jače osluškivati signale nemira, kako bismo ih mogli što lakše izbjeći kada sljedeći put zakucaju na naša vrata. Kada smo na bilo koji način uvučeni u stanje nemira, ne možemo donositi prave odluke, niti normalno funkcionirati. Sve što ima prizvuke nemira danas u sekundi odbacujem (što prije nisam činila), s izuzetkom slatkih životnih nemira, poput iskonske požude i strasti koja me uvijek može ispuniti dobrim raspoloženjem.

Strast i požuda jedini su pozitivan nemir kojega mogu pustiti u svoj život. Sve ostale nemire odbacujem, jer mi nisu niti najmanje potrebni. Živa je istina da je sve ono što nas košta našeg osobnog mira preskupo. No, tu istinu svatko od nas u životu izgleda mora platiti na svoj način. To je škola koju svatko od nas prolazi na svoj način.

Mir. Toliko je potreban svakome. Moj pokojni nono André znao mi je u djetinjstvu često govoriti o miru i o tome koliko je mir važan u životu svakog čovjeka. “Draga moja Ela, u životu ti je najvažnije sačuvati svoj mir i ne dozvoliti nikome da ti ga oduzme, zapamti što ti tvoj nono kaže..”, često mi je tako znao govoriti moj dragi nono, vječni čuvar moga mora, anđeo mog predivnog i bajkovitog djetinjstva. Bila sam premala i još uvijek nedovoljno pogođena životnim nemirima da bih ga mogla razumjeti. Dobro se sjećam svih njegovih riječi. S vremenom one odzvanjaju u meni sve jače i čujem ih u sebi sve bolje i bolje.

Moj nono je volio duge šetnje u prirodi i kontemplativnu samoću koja je bila sve samo ne samoća. Kada god bismo zajedno šetali, znao je putem zastati, usmjeriti pogled u daljinu i dugo šutjeti. Promatrala bih ga i u tim ga trenucima ništa nisam pitala kako to djeca obično čine u neograničenim količinama, obasipajući odrasle stalno nekim novim pitanjima. Šutjela sam zajedno s njim, držeći ga za ruku i instinktivno puštala njegovu dušu da govori s mojom bez riječi.

Dobro pamtim te trenutke u kojima mi je moj dragi nono šutnjom pričao o životu. Danas kada i sama često gledam u daljinu poput njega i zamišljeno uživam u glasnoj tišini vjetra, sjetim se tada tih naših posebnih trenutaka u kojima smo moj voljeni nono i ja zajedno upoznavali mir i tišinu neizgovorenih riječi. U tom miru uvijek sam najviše uživala s njim i s mojom pokojnom bakom Đurđom, prepuštajući se tišini koja mi uvijek spremno donosi njihove riječi pune istinske ljubavi.

Kažu da je šutnja odmor duše. Istina je. U šutnji se tako lijepo odmaramo. Najugodnija je kada smo uz nekoga koga volimo i tko nas voli. Naše se duše u šutnji dotiču, pročišćavaju, obnavljajući se. Nakon šutnje i naše su riječi svježije. Jesmo li svjesni toga? U tišini se prepuštamo našoj unutarnjoj higijeni, higijeni naših duša. Nemojmo to nikada zaboraviti.

Danas i te kako dobro znam o čemu mi je nono pričao i razumijem ga u potpunosti. Svakoga dana razumijem ga sve više i sve jače u meni odzvanjaju sve njegove riječi. Mir je nešto najljepše što možemo pokloniti i sebi i drugima.

U miru naša srca kucaju ljepše. U miru naše misli slobodno lete nebeskim prostranstvima kao najljepše rajske ptice. U miru naše duše slobodno dišu. U miru donosimo najbolje životne odluke. U miru sa sobom i drugim ljudima. Pomireni sa sobom i svijetom. Spokojni i sretni.

Ne znam zašto je tome tako, ali životni mir izgleda počinjemo istinski cijeniti tek onda kada na svojoj koži i u svojoj duši više puta osjetimo sve razorne “čari” ovozemaljskih nemira i njihovih vrlih i marnih promicatelja.
Narod je u pravu kada kaže da je sve što nas košta našeg unutarnjeg mira preskupo, baš sve. Često tu narodnu mudrost ponavljam u sebi, ali i na sav glas kako bih se prisjetila da nitko nije vrijedan mog osobnog mira i da nema te situacije zbog koje ću žrtvovati svoj mir i dozvoliti nekome ili nečemu da ga pretvori u nemir.

Svakog tko bi pokušao unijeti nemir u život mog nona, on bi ga na fini način udaljio od sebe. Imao je puno pravo zaštititi sebe i svoju obitelj od takvih ljudi. „Jedan miran dan, to je sve za što živim.“, znao je reći. Jedan dan. Možemo na taj dan gledati kao i na cijeli jedan život. Jedan miran život. Moj je nono cijenio svaki dan koji bi od početka do kraja proveo u miru i uvečer bi nakon svakog takvog dana tako spokojno legao u krevet s knjigom u ruci i zadovoljnim izrazom lica punim blaženog mira. Znao je jako dobro tko mu u život donosi mir, a tko nemir. Znao je kako u svakom trenutku pokloniti mir i sebi i drugima, ali i kako se zaštititi od nemira u sebi i oko sebe. Vjerovao je u moć mira, jer je mir vezan uz sve one prave vrijednosti, uz dobrotu, skromnost, ljubav, zahvalnost, ljubaznost, pristojnost, jednom riječju ljudskost koja je zadovoljna sama sobom i dovoljna sama sebi. Kada smo doista ljudi, tada u nama stanuje mir. Nemir pripada neljudima.

Stvari su u biti vrlo jednostavne, kada ih znamo nazvati pravim imenom. Moj mi je nono poklonio toliko mira u kojem je bilo toliko ljubavi, da nema tih riječi kojima bih mu mogla zahvaliti na tom vrijednom životnom poklonu. Taj će mir zauvijek živjeti u meni. Kada sam mirna i kada cijenim i čuvam svoj unutarnji mir, moj je nono ponosan na mene i spokojan, jer zna da sam jako dobro čula sve njegove riječi koje mi je govorio i dok bismo pričali, i dok bismo zajedno šutjeli.

Donositelji mira više su nego dobrodošli u moj život, a donositelji nemira, zar je potrebno reći, nisu. Neke životne lekcije naučimo rano u životu, ali ih tek nešto kasnije u životu do kraja počinjemo razumijevati. Riječ mir uvijek me vraća mom najdražem nonu i mojoj najdražoj baki u zagrljaj i u predivne trenutke u kojima smo ga zajedno uživali.

Ostajem vjerna ljubavi. Jer ljubav prema bližnjima i drugim ljudima put je prema miru. Koliko u našim srcima, toliko i u srcu svijeta. I ovome je svijetu toliko puta bio ponuđen nemir, kao pokušaj narušavanja njegova mira, ali on je uvijek znao da mu je najviše od svega potreban mir. Baš kao i svakome od nas. Znajmo stoga pronaći mir u sebi, kako bismo ga mogli pokloniti i drugim ljudima.

Hvala ti, najdraži moj nono. Imao si pravo, mir nam je svima toliko potreban. On nam otkriva čudesne svjetove koje nikada ne bismo upoznali da mu se nismo u potpunosti predali. Hvala ti što si me naučio kako se ulazi u taj čudesni svijet mira. Kada ga jednom upoznaš, još više prezireš svaki nemir. Neizmjerno volim i bakulinu i tebe, noneko moj. Naš mir i naša ljubav imaju posebno mjesto u mom srcu u kojem stanuje moja najveća sreća.

Zauvijek ćete biti moja tišina koja mi govori najljepše i najtoplije riječi.

 

Elia Pekica Pagon

www.pekica.com

www.epoha.com.hr

https://www.facebook.com/elia.pekicapagon.5

Kategorije : Knjige
Oznake :