MOLBA USLIŠANA
000001 28/07/2019 No Comments

Katkad se razgovaram s Bogom. To je moj privatni Bog i imam ga samo za sebe. Znam se ljutiti na njega, zatim ga moljakati, onda biti uvrijeđena. Obožavam ga i svađam se s njim. Dala sam mu ljudski oblik jer mi je tako jednostavnije zamišljati ga. Uglavnom ga se ne bojim. Znam da je mudriji od mene, ali svejedno se natjeravamo. Katkad po mjesec dana ne razgovaramo. A onda ga se sjetim. Zahvalna za sve ljepote ovog svijeta koje mi je priuštio, ali uvijek hoću još. Od njega zahtijevam veliku zaštitu. I sigurnost. Često me pušta da patim, da lutam kojekuda, ali mi pomaže. Barem je do sada tako bilo. Vrlo je duhovit, prilično moderan i pravedan. Volim kad smo prijatelji.
MOLBA USLIŠANA
Napišem pjesmu.
Izbrišem pjesmu.
Popijem kavu.
Smislim ispriku.
Udijelim savjet.
Pomolim se.
Posvađam se s dragim Bogom, jer ja ne bih više
ovako živjela, nego drukčije.
Kako?, upita me.
Bila bih faca, odgovorih.
Može, odgovori on i natovari mi na leđa:
dva klinca,
sedam kredita,
nesposobnog muža,
zahtjevnu svekrvu,
tri dijagnoze,
neimaštinu,
hrpu antipatičnih pojedinaca s kojima
se moram družiti,
kućanske poslove,
gradnje, oranje i učenje,
netalentiranost i sklonost depresiji.
Mogao si me poslati u Irak, rekoh gorko, na neko bojište.
Možda bih bolje prošla.
Volim kad si duhovita, odgovori Nedodirljivi.
Prave face mogu izdržati prozu života, o tome se radi, dijete moje.
Ma nemoj, rekoh, i iskočih iz tramvaja držeći u rukama
vrećice s krumpirom i pilećim krilcima,
bježeći pred kontrolorom.
Naljutila sam se, a On je zašutio.
I uopće se nisam bojala
Njega, tako moćnog.
Sanja Pilić
Ostavite komentar
Vaša email adresa neće biti objavljena. obavezna polja su označena *