MREŽNA KOMUNIKACIJA

000001 15/07/2019 No Comments

MREŽNA KOMUNIKACIJA

Ponavljanje izraza u mrežnoj komunikaciji obično završava njihovim ukorijenjivanjem u jezik, a pretjerana doza istih čini svoje. Objave na društvenim mrežama, koliko vidim, najčešće počinju sljedećim riječima: “Ono kad…”; “Kada se zaigraš s…”; “Ima li (budnih, napaljenih…)”, “Lajk (‘like’) ako…”, a često završavaju sa “…. zna li se šta?”. Jutro je postalo “jutrić”, dan se pretvorio u “dančić”, a noć se mrežom širi kao “noćka”. Ne treba ni spominjati kako pojedini korisnici spomenutih mrežnih izraza, mrežom inspiriranih deminutiva za jutro, dan i noć vole palatale č i ć pretvarati u ch, vjerojatno iz želje za internacionalizacijom svoga izražavanja, a sve zbog mrežnog palca zvanog lajk ili bijelog srca na crvenoj podlozi.

Kreativna sloboda nečijeg trenutka je jedno, a prepisivanje te slobode nešto je sasvim drugo. No, ako ništa drugo, digitalna komunikacija popularizirala je, osim svakojakih deminutiva i aorist te je njega vratila u uporabu što je za svaku pohvalu. Pitam se – što bi bilo s aoristom da se nije tako suvereno nastanio u digitalnom svijetu? Ostao bi zauvijek zaključan u prašnjavim knjigama koje uzalud čekaju da ih netko napokon uzme u ruke.
Nekim ljudima to prošlo svršeno vrijeme zvano aorist sinonim je za uzvišeni izričaj, nekima je kompenzacija za lektiru koju možda za vrijeme svoga školovanja nisu čitali ili podsjetnik na istu ako su je, pak, čitali, dok ga neki ljudi koriste u sarkastičnom smislu. Bolje da oni koji su možda nešto propustili pročitati tijekom svoga školovanja glume intelektualnu profinjenost, nego da obrazovani ljudi glume neukost kako bi opstali u ovom čudnom društvu. Radilo se o pokondirenim tikvama ili ne, tako jest. Sjetimo se… H, ništa, ništa, smo, ste, še… Aorist nikada nije bio popularniji. Deminutivi također. Svi ti izrazi koje ljudi koriste u mrežnoj komunikaciji, koriste se isključivo zbog toga kako bi ljudi dobili pregršt znakova digitalne pozornosti onih znanih, a možda još više neznanih prijatelja.

Još jedan trend kojeg je popularizirala upravo mrežna komunikacija je korištenje engleskih izraza za određene radnje, pojave i predmete i to ne samo tijekom rada na računalu i surfanju po internetu, nego i u svim drugim životnim situacijama.
Jezikoslovci imaju svoje mišljenje o svemu tome. Jedni od njih smatraju da jezik treba ostaviti na miru, da se razvija sam po sebi, dozvoljavajući svakojake kolokvijalne forme da se nastane u jeziku, a drugi, pak, predlažu hrvatske inačice tuđicama.

Tako se takozvani ‘like’ zna pojaviti osim kao lajk i kao sviđ i sviđac. No, ljudi teško prihvaćaju nove izraze i još uvijek u najvećoj mjeri koriste ‘like’ (lajk), s jedinom razlikom što neki vole pisati izvorno ‘like’, a drugi pišu fonetski ‘lajk’. Jezikoslovci dobronamjerno predlažu nove riječi, a ljudi odlučuju o tome koja će od njih zaživjeti. No, svi znamo da se jezik oduvijek sastojao od stranih riječi, posuđenica, prilagođenica, tuđica, usvojenica. Tako je bilo i bit će.

Jezik je živ. Konstantno se prilagođava i mijenja u skladu s ljudima i vremenom. Kada bismo iz njega počeli izdvajati sve posuđenice, prilagođenice, tuđice i usvojenice, možda ne bismo uopće mogli komunicirati jedni s drugima na način koji to činimo danas, koristeći se svima njima, jer su tijekom stoljeća postale sastavni dio našega jezika i svakodnevnog izražavanja.

Prisjetimo se ovom prigodom nekoliko primjera predlaganja hrvatskih riječi umjesto pojedinih engleskih koje još nemaju dostojan hrvatski prijevod, barem ne dovoljno dobar. ‘Touch-screen’ je 2012. godine dobio svoju hrvatsku riječ dodirnik, ali ta riječ nije se baš ukorijenila u uporabi. Koliko već godina ležeći policajci (‘speed bumpers’) čekaju da ih netko nazove pravim imenom, ali iz godine u godinu oni i dalje ostaju ležeći policajci. Uspornik je očito bio loš pokušaj, iako uopće ne zvuči loše, ali nitko ležeće policajce nije počeo nazivati uspornicima. Emotikon je pokušao postati osjećajnik, nježnik i proširnica, ali izgleda ništa od toga. Ostao je emotikon. Kada smo već kod predlaganja novih hrvatskih riječi za poglavito engleske izraze koji danas dominiraju, spomenimo jedan dobar primjer, a to je dlanovnik, hrvatska riječ za ‘palmtop’ koja je relativno dobro prošla i ušla u uporabu.

Nije loše prošla ni riječ zatipak umjesto tipfelera, ali tom se hrvatskom riječju poglavito služe jezikoslovci, lektori, profesori i njihovi studenti i učenici, a ne širi društveni krugovi. Spomenimo ovdje i hardver (eng. hardware) i upitajmo se kada smo za hardver upotrijebili riječ očvrsje? A, znamo li što je dočitnica, straničnik ili štionik? To bi trebale biti hrvatske riječi za ‘bookmark’. Sve u svemu, svatko sam zna kako se voli izražavati i doista je teško ljudima nametati kako će se izražavati. Uvijek se nekako izrazimo kako nam u prvi mah dođe i kažemo riječ koja nam prva padne na pamet. Koja će to biti riječ, ovisi o svakome od nas ponaosob, a mrežna komunikacija svakodnevno iz minute u minutu djeluje na našu podsvijest, pomažući nam u donošenju tih odluka o izboru naših riječi, bili mi toga svjesni ili ne.

Dodirnik je danas u gotovo svačijem džepu. Putem njega komuniciramo jedni s drugima na jedan sasvim nov način, čak više simbolima i skraćenicama nego riječima, što je također vrlo interesantno. Želeći uštedjeti na vremenu, služimo se emotikonima i emojijima, kojima izražavamo naše trenutne emocije i raspoloženja, između naših i stranih izraza, češće se odlučujemo za strane, a kada moramo birati između riječi i skraćenica, radije ćemo posegnuti za skraćenicama, dok ćemo između jednostavne gramatike i one složenije, radije posegnuti za zaboravljenim gramatičkim oblicima, u želji da budemo u trendu. Putem dodirnika dodirujemo svijet digitalnim putem, umjesto izravno, svojim prstima. Naši su prsti stalno na dodirniku. Naše su oči uprte u njega. Kroz dodirnik upoznajemo svijet i sebe u njemu, ovisno o tome na koju je stranu okrenut. Snimamo li njime svijet oko nas ili sebe u njemu.

Dobra je vijest da nikada nismo odustali od iskazivanja naših emocija, pa čak ni u digitalnom svijetu. One su nam očito još uvijek vrlo važne. Da je tome tako potvrđuje upravo naše učestalo iskazivanje emocija emotikonima, emojijima, gifovima…

Prisjetimo se kako je sve počelo. Iskazivanje naših emocija u digitalnom je svijetu već odavno preuzeo takozvani smješko iliti smajli (eng. smiley), žuto nasmiješeno lice koje je na radost svih nas osmišljeno danas davne 1963. godine.

Riječ emotikon je, prisjetimo se, skraćenica, a ujedno i složenica od ’emotion icon’. Još od pojave prvih tipkovnica i samih prapočetaka naše mrežne komunikacije, ljudi su željeli svoje emocije izraziti ne samo riječima, nego u nekoj kraćoj varijanti – određenim simbolima, točnije interpunkcijama, određenim slovima, brojevima i znakovima kako bi njima dočarali sliku nalik ljudskom izrazu lica koji prikazuje određenu emociju.

Emojiji se često koriste kao sinonim za emotikone. Ta se dva pojma često miješaju, iako su emotikoni nešto sasvim drugo i nisu isto što i emojiji. Emotikoni su prethodili emojijima. Emotikoni su se počeli koristiti 1982. godine na Sveučilištu Carnegie Mellon i to navodno sasvim slučajno, zbog jedne neuspjele šale na račun fizikalnog eksperimenta sa svijećom i živom. Nakon što je šala pošla po zlu, računalni je znanstvenik Scott E. Fahlman predložio da se šale od tog trenutka na dalje počnu označavati znakom osmijeha : ), a ozbiljne objave znakom suprotnim od osmijeha : (. Nije trebalo proći puno vremena da se taj način komunikacije proširi mrežom i postane sastavni dio naše svakodnevne mrežne komunikacije na globalnoj razini.

Godine 1999. pojavio se prvi emoji. Pogađate, bilo je to srce, što drugo? I po tome se vidi koliko su nam emocije važne. Od njih nikada nećemo odustati i to je dobro znati. Godine 2010. emojiji su uvršteni u standard Unicode (standard za enkodiranje – za razmjenu podataka koji je usmjeren na prikaz slova neovisno o jeziku, računalnom programu ili platformi) čime je počelo njihovo ugrađivanje u sustave uređaja Apple-a i Google-a. Emojiji su, prisjetimo se, piktogrami, slike koje, to dobro znamo, prikazuju sve moguće što možemo zamisliti. Svakoga se dana pojavljuju novi emojiji, prilagođavajući se potrebama korisnika te tako postaju sastavni dio društvenih mreža i svih naših mrežnih aplikacija putem kojih komuniciramo. Male razlike u njihovu izgledu primijetit ćemo između Androida i iPhone-a.

Glavna svrha emotikona, kao i emojija je iskazati emociju (podcrtati određeni tekst nekom emocijom, začiniti razgovor tim kreativnim izrazom naših osjećaja ili jednostavno iskazati emociju simbolom umjesto riječima). Naša je digitalna komunikacija krcata znakovljem kojim ocrtavamo naše emocije. Prepuna je simbola putem kojih to činimo (emotikona – srce <3, širok osmijeh :D, iznenađenje :-O, sreća : ), tuga : (.) i slika (emojija) te sve popularnijih gifova (sličica, fotki, animacija ili video isječaka) i memova (viralnih sadržaja koji sadrže slike i popratni tekst humorističnog, političkog ili buntovničkog karaktera koji brzinom munje putuju od jednog mrežnog korisnika do drugog). U posljednje vrijeme memovi i gifovi preuzimaju primat emotikonima i emojijima.

Mrežna komunikacija nastavlja se razvijati iz dana u dan. Svi smo dio nje. Svi mi sudjelujemo u njezinu kreiranju. I o svakome od nas u jednakoj mjeri ovisi kakva će ta komunikacija biti sutra. Dajmo stoga svoj skromni doprinos boljoj, kvalitetnijoj i sadržajnijoj komunikaciji u digitalnom svijetu. Potrudimo se izabrati najprikladniju riječ, ako se dvoumimo između znakova i riječi – napišimo riječ, dvije, to će svakome biti draže vidjeti od znaka ili slike s kojima odrađujemo i održavamo na životu neki kontakt.

Znam, nema se vremena, žuri se, juri se, vrijeme je novac. Pitam se – je li svima nama vrijeme novac ili samo nekima? Tko si još danas može dozvoliti taj luksuz da vrijeme izjednačava s novcem? Istina je, neki ljudi toga vremena koji novac doista imaju na pretek bez da su toga svjesni, pa ga uzimaju zdravo za gotovo. Ali to nisu oni ljudi koji se u nekoj prevelikoj mjeri zamaraju emotikonima, emojijima, gifovima i memovima u komunikaciji ili koji razmišljaju o vremenu u kojem živimo i načinima naše komunikacije. Njih to ne zanima. Oni samo u svakome trenutku žele znati kolika je cijena njihovih sekunda, njihovih minuta i njihovih sati. Kada god pogledaju na sat i vrijeme koje prolazi, pitaju se koliko to iznosi kuna, eura ili dolara. Samo neka vrijeme ide. Neka slučajno ne stoji. Jer kada prolazi, ono najsretnije prolazi onim ljudima čije je vrijeme novac i kojima sama njegova prolaznost donosi dobit.

Pitamo se – što je s onim vremenom koje nije novac? Stoji li to vrijeme ili prolazi? Što je s onim ljudima koji već odavno nisu svoje vrijeme mogli mjeriti novcem? Evo ih, pun ih je internet. Puni su želje za iskazivanjem sebe slovima, brojkama, znakovima, slikama, video isječcima. Puni su lijepih želja koje upućuju svojim mrežnim prijateljima raznim laskavim frazama okićenima deminutivima i kičastim slikicama. Pune su im objave i poruke aorista i nekih suvremenih engleskih izraza inspiriranih računalnim jezikom, za koje još uvijek ne postoji dostojan prijevod na hrvatski jezik. Osjeti se da vrijeme tim ljudima nije novac. Ponašaju se kao da ih je ovaj svijet u kojem je vrijeme novac zaboravio, pa ga žele podsjetiti na svoje postojanje. Nitko ih se nije sjetio pitati za cijenu njihovih sekundi, minuta i sati. Baš kao što se novac nije sjetio da bi i njihovo vrijeme htjelo imati njegovu etiketu i svoju adekvatnu cijenu, ako već živimo u takvom društvu i takvom vremenu. Ne mogu jedni polagati pravo na vrijeme koje je u prijevodu novac i profitirati od same njegove prolaznosti, dok drugi takvo što teško mogu, ako uopće i mogu zamisliti. Onda se netko čudi kako neki ljudi ne vole prolaznost. Ne vole je, jer od te iste prolaznosti nemaju baš ništa. Što ako vrijeme ne postoji? Što ako su ga izmislili oni koji će na njemu zarađivati? Sve je moguće. Zbog tog istog vremena je i došlo do mreže, virtualnog svijeta i mrežne komunikacije sa svim svojim zakonitostima, vrlinama i manama.

 

Elia Pekica Pagon

www.pekica.com

www.epoha.com.hr

https://www.facebook.com/elia.pekicapagon.5

Kategorije : Knjige
Oznake :