NA EUROSONG 2020. ŠALJEMO LOŠIJU PJESMU

000001 01/08/2019 No Comments

Dakle, Doru 2020. godine obilježila je pjesma mlade Mie Negovetić i švedskog tima kojeg čine Denniz Jamm, Linnea Deb (You, Heroes, Monsters) i Anderz Wrethow (Always, Fuego, Too Late For Love), a i sama Mia koja se potpisuje kao koautor. To je pjesma koja je učinila značajnu razliku i ponovo pokazala nesposobnost naših autora, koji nisu u stanju pratiti moderne glazbene trendove.

Kod ovih naših domaćih autora, gdje je harmonijski, produkcijski i tekstualno vječito uvijek sve predvidivo i konstantno, već dugih dvadeset posljednjih godina, nekako mi ne izgleda kao da se imaju namjeru mijenjati, bez obzira što se na svjetskoj glazbenoj sceni trenutno događa, pa nije niti čudo da godinama stojimo na mjestu i ništa se značajno i znakovito ne mijenja.

Analizom pjesme mlade Mie Negovetić, osjetite svježinu u harmonijskim obratima, svjetsku produkciju, moderan aranžman i melodijsku liniju koja je interesantna i drukčija, mada niti ta pjesma nema izražen nekakav  izrazito pobjednički karakter. Ipak, mnogostruko odudara i nadmašuje sve ostale, prikazane ove večeri.

Tako da je ovo ponovo bila, sve u svemu, još jedna manje više uobičajeno otužna priredba.

Da ne zaboravim, selekcijskom timu po najkraćem postupku bi trebali što prije oduzeti mogućnost ponovnog odabira pjesama za sljedeće godine, ali ako možda izbor i nije mogao biti bolji, s obzirom na dospijeće svega što je stiglo, onda čak imam i malo razumijevanja za njih.

Još jedna stvar koju moram naglasiti i dobra je, da nam napokon ipak stranci ozbiljnije sudjeluju u natjecanju kao edukatori i predvodnici uspostavljanja novih, toliko neophodnih kriterija.

Samim time, razine kriterija se htjeli mi to ili ne, podižu i pooštravaju i bez našeg ozbiljnijeg pristanka, unatoč odsutnosti bilo kakve volje za promjenom.

Kada se pojavi stranac u bilo kojoj pjesmi, kao što smo sinoć vidjeli, odmah osjetite svježinu i razigranost i u snimci čini razliku, u odnosu na sve druge.

Kako bi sve bilo puno zanimljivije, pobjedu odnosi pjesma koja podsjeća na sve uobičajene koje slušamo svaki dan, uz naglasak da je nešto malo kvalitetnija, a i neznatno bolja.

Nakon svega pomno odgledanog i preslušanog, postavio sam sam sebi jedno zadivljujuće, ali i istovremeno zabrinjavajuće pitanje.

Pa zar se mi stvarno ne možemo promijeniti? Zar nam treba toliko dugo vremena, kako bi shvatili osnove nečega, svima vidljivoga i razumljivoga?

Zaista bi se trebali zapitati što se to u stvari događa?

Čudni smo mi.

Zaključak.

Treba učiti i samo učiti.

Na žalost, izgleda da promjene u svim smjerovima i na svim razinama, ipak sporo i vrlo teško dopiru do sviju nas.

Mia Negovetić je dame i gospodo, htjeli mi to ili ne, imala mnogostruko kvalitetniju pjesmu od ove pobjedničke.

Mislim da ako priupitate i samog autora i izvođača pobjedničke pjesme, ukoliko imaju minimalnu dozu samokritičnosti i realiteta još uvijek zadržanog u sebi, kako bi čak i oni morali priznati ogromnu razliku u kvaliteti ovih naprosto nesuporedivih pjesama.

U prilog svega toga što tvrdim ide i sama izjava autora pjesme, koja glasi kako je istu pjesmu čuvao, zamislite, dugih sedam godina u svojoj arhivi, kako bi napravila nešto veliko.

Koji apsurd.

Uz čak i dužno, neizostavno i neupitno poštovanje koje imam spram navedenog autora, moram ovo prokomentirati.

Da barem niste, poštovani autore, dali tu iznimno razotkrivajuću i kompromitirajuću izjavu, potpuno nesvjesni ili možda svjesni, još ste se nekako mogli i izvući na slušatelje, odnosno publiku i reći onu često korištenu izlizanu frazu koju svakodnevno svi kao mantru ponavljaju u medijskom eteru, da ipak narod o svemu na kraju odlučuje, pa bih Vas još nekako i amnestirao.

Postavljam pitanje svima nama, je li taj naš autor s takvom izjavom u stvari potvrdio sve ovo gore napisano i nameće se jedno veliko pitanje koje glasi, oprostite koji to hrvatski autor može biti s pjesmom starom sedam godina u stanju pratiti svojom kreacijom, lucidnošću, glazbenim znanjem, predznanjem i iskustvom svjetske glazbene trendove i biti predvodnik trendova? Možda je čak to i tako, ali vjerujte, da ima barem malo osnove u ovom izrečenom, već bi se odavno čulo za takvog autora na globalnoj razini i mjesto njegovog boravka bila bi neka druga ozbiljnija destinacija, ali realno sagledavajući apsurd, svjesni smo činjeničnog stanja.

Poštovani/e, ako smo ozbiljni i minimalno glazbeno obrazovani, onda znamo kako se trendovi u glazbenom svijetu dinamično mijenjaju svake godine i to drastično. Ono što je vrijedilo prošle, ove više ne vrijedi, a zamislite apsurda da mi šaljemo pjesmu staru sedam godina, koja uz sve nadljudske napore ne može, na žalost zadovoljiti kriterije izvrsnosti današnjeg glazbenog doba, ma kako to sagledavali i iz bilo koje perspektive.

U jednoj godini promjeni se cijela ekipa autora i producenata koji samo u trenu posustanu u praćenju najnovijih svjetskih trendova, a mi šaljemo pjesmu na Eurosong koja je stajala u ladici nevjerojatnih sedam godina i već tada vjerojatno bila modernija od svih današnjih kriterija, koja je kako reče autor, sazrijevala.

Možda je čak i presazrijela?

Za kraj, opet moram naglasiti i ponoviti stvar koju ne bi trebali nikako zanemariti, makar i kroz sasvim drukčiji i izmijenjeni, a ne doslovni kontekst poznate i dokazive čuvene latinske izreke, ali u ovom slučaju značajno i kontekstualno drukčije primijenjene.

Repetitio mater studiorum est – Ponavljanje je majka znanja.

U prenešenom kontekstu, a ne doslovnom, želim vam poručiti da ako ugasnu realan otpor i promjene u našem društvu, ništa se ne može niti neće značajno dogoditi sljedećih nekoliko desetaka godina, ukoliko zanemarimo i ignorantski se ponašamo spram nedvojbenih i neupitnih činjenica.

Možda se jednog dana ipak nešto, iako očigledno vrlo sporo, počne mijenjati, a do tada, tu mislim prvenstveno na sebe, obećavam kako ću uporno ponavljati ono što svi mi zapravo dobro znamo i čega smo vjerojatno vrlo svjesni.

Možda ovim tekstom rušim svijetove mnogih koji ne žele promjene tako naglo i brzo, i ne uklapam se u njihove vizure postojanosti i borbe da se stvari ne dogode ili se dogode s dugotrajnim odgodama i blagim pomacima. Žao mi je jer iz mene ponekad nezadrživo progovara pravičnost i realitet koji teško uz svu kontrolu ponekad mogu zatomiti i prikriti.

Ipak je ovdje riječ o nečemu, do čega mi je nekada bilo jako stalo.

Znate što.

Jako me zanima konkurencija na Eurosongu ove godine.

Vjerojatno ću opet ponukan događajima nešto prokomentirati, a do tada vas pozdravljam.

 

 Marin Bukmir

https://www.facebook.com/marin.bukmir