Nepal – Kathmandu i okolica

000001 07.01.2019. No Comments

Nepal – Kathmandu i okolica

Od spaljivanja do alpskih kućica na Himalaji

Nisam tipičan turist, kao prvo nisam putovala u Nepal zbog planinarenja, a i putujem sama, bez turističkih aranžmana. Sam Kathmandu je super ograniziran za nas zapadnjake. Svi smo unutar zidina, u dijelu grada koji se naziva Thamel. U Thamelu se nalaze hoteli, hosteli, dućani, restorani, ugl. sve za normalan život jednog turista. Kako se nalazimo u ograđenom prostoru, turisti su vrlo sigurni, a i policiji je lakše nadgledati to područje. Ja sam osobno imala osjećaj kao da gledam seriju  “Život na sjeveru”, svi se pripremaju za trekking, svi kupuju gojzerice i zimske jakne, svi kao da iščekuju nešto sto će se sada odmah dogoditi i nekako život teče izmedju toga… Inače cijene hrane i pića unutar Thamela su prave turističke.

Kada uhvatite malo avanturizma  ili jednostavno ne želite biti turist koji sve obilazi preko agencije  stvari postaju kompliciranije.

Kao prvo, teško dođete do informacija kao npr. gdje je glavna autobusna stanica? Izašavši iz sigurne zone Thamela doživljavam pravu sliku velegrada. Prljavština, gužva, prometni kaos. Nedostaje mi mirnoća i sigurnost Thamela. Vozim se lokalnim prijevozom koji plaćam svega 20 nepalskih rupija (oko 1,50 kn). Glavna autobusna stanica – Ratna Park udaljena je kojih 15 minuta pješke od Thamela. U mini bus nas stane otprilike dvadeset, mislim da nas je bilo pedeset. Ljudi sjede jedan na drugome, vrata nisu zatvorena, uz sve to klinac od  otprilike 14 godina stoji pored otvorenih vrata i kontrolira tko je od nas platio kartu.

Putnici viču Pashupatinah! Skužim da viču meni i nekako  uspijevam izaći van. Moram reći da mi je osobiti stres bilo i prelaženje ceste bez semafora ili zebre, jer vozaći se prometnih pravila jednostavno ne drže. Pashupatinah je jedan od najsvetijih hinduističkih hramova i pod Unescovom  zaštitom.

U startu mi se nije svidjelo  što plaćam upad 1500 rupija (oko 100 kn), pokusavam  ući u hram i zaštitar me izbaci jer nisam hinduist, pitam zašto ste mi onda naplatili ulaznicu? Kaže mi kako nismo svi jednaki. Sjedila sam izvan hrama, ali unutar tog kompleksa i primjetila dim.

Prišla sam bliže rijeci i shvatila da traje ceremonija spaljivanja posmrtnih ostataka ljudi. Još pod dojmom zabrane, skrivam se i snimam da me nitko ne vidi, ali mi ubrzo lokalci kažu da sam platila ulaznicu pa smijem. Eto ironije, kapitalizam. Sjećam se u Varansiju, u Indiji koliko je to strogo zabranjeno, a ovdje nema problema. Sjedim u gledalištu. Spaljivanja traju svaki ponedjeljak i obavljaju se na sedam  gatova unutar kompleksa hrama Pashupatinah. Ono sto me oduševilo je što nema plakanja. Dostojanstven odlazak. Muški dio obitelj stoji pored tijela koje je na drvenim nosilima previjen  narančastom tkaninom i posut cvijećem. Tijelo jednom potope u svetoj rijeci Baghmati te stave na poslagana drva. Najstariji sin pali vatru. Također  stavljaju i drvo sandalovine zbog mirisa. Tijelu je potrebno nekoliko sati da potpuno izgori.

Na kraju pepeo sipaju u svetu rijeku Baghmati. Na ovakvim mjestima skupljaju se i tzv. sveti ljudi Aghori koji su posebni svećenici boga Šive.

Inače turisticke agnecije naplaćuju posjet ovom hramu  jako skupo (kao i za druga turistička mjesta-Bhaktapur, Patan), tako da je moja preporuka da ih svakako možete  samostalno istražiti lokalnim busevima.

Za odlazak do Bhaktapura također trebate doći na glavnu autobusnu stanicu, pitati prolaznike i za svega 50 rupija i sat vremena vožnje stići ćete u prekrasan, stari gard. Bakhtapur je najviše stradao u potresu 2015., te se posljedice vide i danas. Opet  ulazim u grad, ja kao turist plaćam rentu  1000 rupija. Kasnije  sam upoznala turiste koji su bez problema sporednim ulicama ušli do centra bez da su  platili. Ja sam probala napraviti isto, ali me je slijedio čuvar nekih 10 minuta od ulaza i na kraju sam popustila i platila.

Takoder preporuka i za Patan, ukoliko ne želite ići u turističkom aranžmanu, kombiji  voze svakih 10 minuta sa stajališta Ratna Park i cijena je 20 rupija. Istina, gužvate se, ali to je varijanta da doživite real  Nepal. U Patan sam ovoga puta ušla sa stražnjeg ulaza, išla sam logikom  i nisam platila ulaznicu (ulaznicu plačaju samo turisti, jer su ta mjesta urbani, naseljeni gradovi).

Želja mi je bila otići do Pokkare koja je svega 200 km udaljena od Kathmandua, ali prijevoz busom traje oko devet do maksimalno kažu dvanaest sati. Odustala sam  i odlučila se za bližu varijantu, posjet Nagarkotu, gradu udaljenom samo 30 km  i vožnje 3-4 sata busom. Nakon presjedanja u Bhaktapuru, samo što sam stigla u Nagarkot, opet uplata rente, ovoga puta oko 500 rupija.

Nagarkot zapravo nije grad, već manje selo sa kojega se prostire pogled na plantaže čaja. Nalazi se na 2195 m nadmorske visine i za sunčanog vremena  pogled seže prema Mount Everestu.

I eto me na Himalaji, tražim hotel ili hostel, bilo kakav smještaj i nailazim na drvene kućice. Nazivaju se Alpine cottage. Plaćam kućicu dosta jeftino, oko 400 rupija (ostale sobe su bile oko 1000 rupija). Iščekujem jutro, prosinac na Himalajama, a ja u drvenoj kućici i nije neko dobro rješenje.

Vožnja taksijem  iz Kathmandua do aerodroma je iznosila oko 500 rupija i to je jedina varijanta jer lokalnog busa skoro pa i nema (postoji jedna komplicirana varijanta sa presjedanjem i stanica busa nije na samom aerodromu).

Nepal je divan, za svaku preporuku i vraćam se sigurno.

Na kraju kratka napomena i mala isprika. Slijedom različitih okolnosti bila sam spriječena imati profesionalni foto aparat na putovanju sa sobom, tako da su sve fotografije snimljene s mobitelom. Nadam se da vam to neće smeteti.

Uskoro stiže moj novi blog na Freeoglasniku, a do tada imate veliki pozdrav od mene.

 

Marija Lopac

https://www.facebook.com/marija.lopac

Oznake :