NEŠTO JE TRULO U DRŽAVI… HRVATSKOJ – Drugi dio

000001 14/08/2019 No Comments

Prošle godine sam prihvatila posao u privatnoj međunarodnoj školi u New Delhiju. Ukratko, nije me dočekala niti jedna pozitivna reakcija jer realno, tko ide u Indiju raditi? Nije Indija Njemačka. Ili Kanada. Indija je zemlja ”Trećeg svijeta”… I dalje. I bit će. No vjerovali ili ne, japanski i indijski obrazovni sustavi smatraju se najboljima u svijetu, a više o tome možete pročitati u djelima dr.sc. Rajovića, vodećeg pedagoga naših prostora, koji je osmislio NTC sustav učenja[1], odnosno, sustav učenja kroz igru. Njegova glavna teza je da dijete moramo učiti misliti.

Škola u kojoj sam radila je sve samo ne obična škola – postignuti su i osigurani maksimalno kvalitetni materijalni i kadrovski uvjeti te je škola najbolja u Indiji. U svom kratkom životnom vijeku, svega tri godine, ista škola je prepoznata kao vodeći brand u odgoju i obrazovanju na svjetskom summitu obrazovanja u Mumbajiju prošle godine. Zanima vas zašto?

Prvo, materijalni uvjeti – škola je okružena zelenilom i zelenim površinama gdje nesmetano svaki dan cirkulira 136 djece.  Prednji dio dvorišta je igralište s voznim parkom bicikala, trokolica, školskog busa, i svih mogućih i nemogućih čuda koja se mogu zamisliti. Tamo se neće dogoditi da se dvoje djece okomi na istu stvar. Stražnje igralište okruženo je s vrtom, voćnjakom, glazbenim vrtom, fontanom i natkrivenim bazenom. Prosjek veličine učionice je 40 kvadrata.

Na 136 djece dolazi 70 zaposlenih – nastavnici i pomoćno osoblje. Dakle, drugo su kadrovski uvjeti. Moj razred je brojao 16 djece. Porijeklom od Japana do Kolumbije. Uz mene kao glavnu učiteljicu, na raspolaganju sam imala i dvije pomoćne učiteljice te sluškinju. U Indiji učiteljice ne mijenjaju pelene. Moja dužnost je bila osigurati pripremu i izvođenje nastave. U toj školi, svaka sekunda dana je pomno isplanirana s ciljem razvoja znanja i vještina predviđenih kurikulumom. Nastava se priprema dva tjedna unaprijed, a svakih 8 do 10 tjedana, dolaze roditelji na izlaznu točku te im se prezentira što su djeca usvojila tijekom tog razdoblja. Sve što radite mora biti opravdano i potvrđeno, a vaše znanje i znanje djece biti će testirano. Nema zezancije. Ovo je ozbiljna škola, iako je u pitanju dob djece od dvije do pet godina.

I sada dolazimo do kurikuluma, meni daleko najvažnijeg dijela. Škola je usvojila međunarodni britanski kurikulum[2]. Znate li da u RH za programe ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja ne postoji kurikulum? Dakle, nigdje nije propisano što će vaše dijete naučiti tijekom svog boravka u predškolskoj instituciji, prosječnoga perioda 3 do 4 godine? Zadane su tematske jedinice, a planiranje nastave se temelji na onome što je dijete sposobno učiniti u određenoj dobi iz svih područja razvoja. Izvođenju nastave u najranijoj dobi ne može se pristupiti sekvencionalno, već, se njeguje holistički pristup.

Prednost britanskog kurikuluma se očituje u zadanim ishodima učenja koja se očekuju postići kroz zadane jedinice, a koje obuhvaćaju razvoj onih općih znanja na temelju kojih se tada lako nadograđuju znanja propisana osnovnoškolskim kurikulumom. Naglasak britanskoga kurikuluma je na osnaživanju djeteta onim karakteristikama i sposobnostima koje će ga osposobiti da postane svjetskim građaninom. I ono uči dijete misliti, kako bi dijete samo dolazilo do rješenja, svojom upornošću i radom.

Uzmite u obzir da do 3. godine živote  se događa „boom“ razvoja mozga. Neuronske veze se stvaraju i razvijaju brže nego što će ikada kasnije, s naglaskom na posebnu osjetljivost za razvoj jezika. Iskustva kojima izlažemo djecu u toj dobi će biti temelj za razvoj svega kasnije Posebno je zanimljiva osjetljivost na razvoj jezika. Znate li da jedino djeca u dobi od 6 mjeseci mogu razlikovati japanski od mandarinskog jezika? Te da dijete u dobi do tri godine može usvojiti bilo koji jezik kao materinji?

Danas se engleski ne smatra stranim jezikom, to je jezik koji nam je danas nužan za normalno funkcioniranje u svijetu oko nas. Potrebe društva su drukčije, a time i potrebe roditelja kao korisnika, i partnera odgojno-obrazovnih ustanova. Zašto ne ponuditi odgojno-obrazovnu ustanovu koja će biti bilingvalna, dakle da se nastava izvodi na engleskom jeziku, prostorno, materijalno i kadrovski na svjetskoj razini? Teško kroz državni sustav obrazovanja, ali sigurna sam da postoje mladi roditelji koji su svjesni svih promjena i koji su svjesni u kakvom će svijetu njihovo dijete živjeti. Zašto tim roditeljima ne ponuditi odgojno-obrazovnu ustanovu koja će mu biti partner u odgoju i podizanju djeteta, oslonac u teškim vremenima, sigurnost za dijete i njegovu bolju budućnost?

Zašto ne podići odgojiteljsku struku na razinu višu od ”teta u vrtiću”? I sami znate koliko je ponekad teško samo s jednim djetetom. A sada zamislite kako li je teško s njih 20-ak. Shvaćate li kolika je to odgovornost i kolika su očekivanja od vas? ”Tete u vrtiću” su visokoobrazovane žene koje su odlučile život posvetiti odgoju i obrazovanju onih najmlađih, onih čije su potrebe najveće, onih koji su najosjetljiviji u svakom pogledu.

Mjesta za promjenu ima. Promjene su nužne. Obrazovni sustav to traži. A postoje i mladi nadobudni ljudi, željni znanja i promjena, koji čekaju svoj trenutak da zasjaju…

 

[1] https://ntcucenje.com/

[2] https://fieldworkeducation.com/curriculums/early-years

 

Iva Marinić

https://www.facebook.com/iva.marinic