NEŠTO JE TRULO U DRŽAVI… HRVATSKOJ

000001 20/01/2019 No Comments

Ring-a-bell… nije baš i neki „wake-up-call“, sigurna sam da smo svi svjesni kako uporno neki sustavi u Republici Hrvatskoj stalno „zakazuju“, i to oni krucijalni, neophodni za blagostanje u državi i normalno funkcioniranje njezinih stanovnika. No, ogorčenje na stranu, od jadikovanja i praznih priča nema rezultata. Da,  frustrirajuće je poput udaranja glavom u zid koji ne možete srušiti. Ma što srušiti, niti milimetar pomaknuti. Ali za mene je još više frustrirajuće kada čitam o gorućem problemu kroz komentare na Facebook-u, gdje je svaki Hrvat političar i patnik, i crna ovca i neshvaćen. I izdan i izgubljen. Hej, pa zar svi nismo. Ali zaboravljamo da smo mi upravo većina i da svojim akcijama, odnosno pasivnošću, krojimo si sudbinu. A onda ćemo „hrabro“ na Facebook-u nepotrebno pljuvati po svemu što ne valja. Zar nije to dvolično i licemjerno? Uz svo dužno poštovanje svakome stanovniku lijepe naše Republike Hrvatske, ali evo vam primjer Pariza i Francuske. Zamislite tu masu ljudi koja je uvijek spremna stati na noge. Gledam ih i ne vjerujem i istodobno im se divim. Mislite li da oni služe vladi ili vlada služi njima, kako bi uistinu trebalo biti?

Obzirom da sam dugi niz godina provela u visokoškolskom obrazovanju i predškolskom odgoju, uistinu sam imala priliku vidjeti kako je biti s obje strane – kad si mali običan crvić, „teta u vrtiću“ ili „baja“ koji priprema materijal za Sjednicu Sveučilišta. Nije ugodno niti s jedne, niti s druge strane, i kao svaki posao, nosi i prednosti i nedostatke. Imam zaokruženu priču, od kreiranja obrazovnog sustava do izvođenja u praksi.

Znate li da je u pedagoškoj godini 2014./2015. u cjelodnevne programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, na području Grada Zagreba, upisano 34.882 djece, jasličke i vrtićke dobi, na 222 lokacije (sveukupno 60 gradskih dječjih vrtića)? A znate li da je Državnim pedagoškim standardom utvrđeno da maksimalan broj djece u odgojnoj skupini do treće godine života je 14? Do pete 20? Pa kako to da ih je u mojoj odgojnoj skupini bilo 28? Ah, osmero djece više-manje, pa što je to… prostor je ionako bio predviđen za njih 20, može se njih osam još „stisnuti“. Pa što onda što će u toj prostoriji biti osam sati, i što će 28 različitih duša pokušati naći svoje mjesto i pridobiti malo pažnje i ljubavi i od onako „rasturene“ odgojiteljice? Vama je to ok? Uistinu za svoje dijete želite da odrasta u nedovoljno dobrim materijalnim uvjetima u kojima neće do maksimuma moći ostvariti svoje potencijale? Oprostite, molim vas. Možda sam ja samo mlada i nadobudna, ali shvaćate li vi da su prve tri godine najbitnije i da to nije samo neka floskula, već znanstveno utemeljena činjenica?

Shvaćate li da se većina odgojitelja svakodnevno trudi vašem djetetu pružiti nebo i zvijezde? Moji mjesečni izdaci za izradu materijala i poticaja za nastavu su sezali do 1500.00 kuna, a moja primanja su bila 3000.00. Ali moj standard je uvijek bio „za dijete samo najbolje“ i nisam htjela da zbog sustava mojih 28 duša ispašta.

Shvaćate li problematiku?

Nije toliko problematika moja crkavica od plaće, već ono s čime se suočiš kada kreneš raditi, a to su goli zidovi. I tvoja dobra volja. Znate li koliko vremena i truda je potrebno da bi se osiguralo stimulativno okruženje koje potiče na učenje i socijalizaciju? Znate li koliko je vremena potrebno uopće da se osmisli takvo okruženje, a potom da se i realizira?

Imate obrazovni sustav koji funkcionira na pola, obzirom na sredstva koja su predviđena.

Imate obrazovni sustav koji je zastario, i koji vrišti za promjenama.

Imate mlade ljude koji žele raditi, ali u frustrirajućim radnim uvjetima.

Imate odgojitelje koji se tretiraju kao „tete“, a one su te kojima budući doktori, odvjetnici pa i kriminalci, „prvima“ dolaze u ruke (dječji vrtić je prvi korak ka formalnom obrazovanju, dakle, logika je jasna – vrtići su temelj, a ako temelj ne valja, pa i kuća pada).

Imate djecu koja rastu u tek zadovoljavajućim materijalnima uvjetima.
Nije ni kurikulum neka novost (u svijetu, a i iz vlastite prakse sam se uvjerila da postoji kurikulum koji stvarno njeguje holistički pristup djetetu i poštuje dijete kao zasebno biće te uvažava njegove interese, želje i potrebe. Ne, ne radi se o kvantnoj fizici već o međunarodnom kurikulum, koji bi se  i kod nas mogao implementirati u sustav i dati nevjerojatne rezultate. Ali o tome drugi put.).

Ovdje je problematika, ali za sve uvijek postoji način i rješenje. Dobar obrazovni sustav je temelj zdravog društva, uzmite za primjer Finsku gdje nema privatne škole jer smatraju da visoki standard obrazovanja treba biti dostupan svima kroz državne škole. Zanima vas zašto je Early Leaning Village, top škola u Indiji, uistinu zaslužila biti top? Po čemu su Indijci bolji od Hrvata? Možemo li mi nešto naučiti od njih? Koji su primjeri dobre prakse? Sve to i još mnogo više u nastavku…

 

Iva Marinić

https://www.facebook.com/iva.marinic