NIZOZEMSKI BURNOUT

000001 10/01/2019 No Comments

Ravno iz Denvera, USA, sletjela sam u Nizozemsku, Amsterdam. Nisam imala vremena za oporavljanje od jet laga.
U Deneru sam bila tri dana na seminaru, od kojih sam se dva pokušavala oporaviti od laganog lelujanja u očima. Tako da sam u Amsterdam došla vrlo umorna, na rubu snaga.

U Amsterdam sam pozvana kao govornica liderica, a u to vrijeme bavila sam se temom o blockchainu i bitcoinu. Tvrtke i organizacije bi me unajmljivale da pomognem objasniti ljudima na jednostavan način kako sve to funkcionira.

Pozvana sam od strane direktora jedne od najjačih poslovnih mreža, Intelligent Millionaire Network Amsterdam, Eric Bakkera. Većini ljudi pojam bitcoina nije bio poznat, a ja sam nekako kao i uvijek, potrudila se naučiti sve što se moglo na tu temu i tu sam prepoznata kao female lider.

Upalila sam laptop da provjerim prezentaciju. Osjećala sam kako mi se tijelo trese i kako mi se slika ispred očiju gubi. Kao da sam sve vidjela kroz maglu. Sjećam se da sam prvi put u životu pomislila kako trebam odustati.
Otkazati govor budući da imam osjećaj da se gubim. Kako i ne bih, kada sam u manje od pet dana preletjela iz Njemačke u Ameriku, i iz Amerike u Nizozemsku i čitavo to vrijeme odspavala nekih 10-ak sati sveukupno radi jet laga i obaveza. Plakala sam i pomislila kako sam slaba jer pomišljam odustati. Odustajanje ne bi bilo prihvatljivo, odustaju uglavnom kukavice, pomislih.

Silazeći u predvorje dvorane, sjećam se susreta s mnogo razdraganih lica koja su bila oduševljena da me vide. A ja, kao u filmu u kojem polovicu svega tek čujem, pola tek osjećam i kao po nekom nalogu samo se smiješim i hodam.
Došao je moj trenutak izlaska na pozornicu, a ja sam se doslovce skoro onesvijestila, od totalne iscrpljenosti.

U zadnji tren sam se oslonila na naslon jednog stolca i ostala stajati. Krenula sam prema pozornici i sjećam se i danas svojih misli. Dat ću sve od sebe, bez obzira na situaciju. I tako je i bilo.

Vrijeme je prolazilo, ja vlastiti glas gotovo da nisam ni čula i samo sam se fokusirala da mi publika što više bude uključena, da postavljaju pitanja i da što bolje shvate što je to blockchain, a što bitcoin.
Ovacije koje sam samo djelomično čula šumile su mi u ušima. Tada smo krenuli na panel dio. Sjećam se da sam cijelo vrijeme priželjkivala da mi netko pruži samo čašu vode da se ne srušim, no, nije bilo ni mjesto ni vrijeme. Trebalo je nastaviti.

Nakon prezentacije, ljudi su se željeli slikati sa mnom. Prišlo mi je valjda tu večer više od 100 ljudi govoreći kako sam sjajan govornik i kako su inspirirani mojim nastupom i prezentacijom. Meni je najiskrenije, bilo neugodno.
Osim riječi zahvale, uvijek mi je falio trenutak više sa svim tim ljudima da mi kažu cijelu priču o tome čime se oni bave, tko su oni. Oduševljavali bi se kada im pružim ruku ili ih zagrlim dok se slikamo. U takvim situacijama i s intimnim izjavama koje sam usput dobivala od posjetitelja, bi mi često zasuzile oči. Ja sve ljude doživljavam podjednako i ne vidim razlog za euforičnu reakciju s njihove strane.

Jedna žena, divna Brazilka, mi je prišla i rekla da se divi mojoj snazi kako mirno i samouvjereno držim panel u društvu muškaraca. Ja sam tek tada shvatila da sam te večeri bila jedina žena govornik.
Jedina žena poslovni lider. Rastužilo me eto i to.

Pio se šampanjac, smijalo se, a ja sam opet zadnja došla i prva otišla jer već ujutro, trebalo je na prvi jutarnji let za München.

Nizozemska. Divni ljudi. Divna zemlja i moj prvi gorak okus burnouta. Jer eto, odustajanje nije bilo opcija.
Unatoč svemu, govor je dostavljen, misija ispunjena, a i ja sam nakon svega otišla na zasluženi odmor.