NJEGOŠ

000001 03/03/2020 No Comments

Koliko je motiv žene u bogatoj složenosti svoga bića bio inspiracija ili nadahnuće za umjetnike, posebno za pjesnike, govori specifična situacija vladike crnogorskog Petra II Petrovića Njegoša.

Odnos prema ženi u životu i pjesništvu Njegoševom baca zanimljivo svjetlo na njegov tragičan lik, na njegovo bogato poetsko djelo u kojem žena dobiva posebno mjesto. U tom se smislu postavlja delikatno pitanje što se odnosi na onu intimnu stranu Njegoševe osobnosti.

Zasigurno nije bilo lako uspostavljati “tužnu harmoniju” između prohtijeva tijela ili naslada puti i dostojanstva duhovnog autoriteta vladike, što podrazumijeva apstinenciju profanih zadovoljstava. U kolikoj su mjeri stihovi erotskog sadržaja odraz Njegoševih lascivnih fantazama, a u kolikoj odraz vlastitog ljubavnog iskustva transponiranog u literarnu formu? Na ovo je pitanje teško dati decidiran odgovor. Ali upravo nam to daje za pravo da formiramo mišljenje koje se bazira na nekim delikatnim pojedinostima iz pjesnikove biografije i evidentnog erotskog naboja njegovih stihova.

Spomenimo vladičino izražavanje otvorenih simpatija prema Flori Fabrin slavnoj plesačici iz Trsta kojoj je posvetio pjesmu “Tri dana u Triestu” te bliske susrete s mnogim damama visokog društva iz Beča, Napulja, Venecije, koje su bile zadivljene crnogorskim poglavarom. Najzagonetnija je ona lijepa neznanka iz Perasta koja je, kako se smatra nadahnula Njegoša za jednu od najljepših ljubavnih pjesama romantizma “Paris i Helena” poznatija kao “Noć skuplja vijeka” (jedna je noć vrijednija od jednog stoljeća). Poput kakvog romantičarskog alkemičara, Njegoš je od erosa ženskog tijela stvarao zlato poezije.

“… Znoj lagani s njenom kosom s zanešene tare glave,
Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah cjeliv jedan noći cijele!
Još se sitan ne naljubih vladalice vile bijele,
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce sa svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!”

( iz pjesme “Noć skuplja vijeka”)

 

Dimitrije Popović