NOGOMETNO KAZALIŠTE

000001 14/08/2019 No Comments

Tog 17.03. prije četrdeset i četiri godine, kada se St. Patrick’s day kod nas još nije slavio, bar ne u tom intenzitetu kao danas, rođen sam u Petrovoj bolnici u Zagrebu. Da budem iskren, nije prošlo previše vremena od tog dana, pa do kad se kod mene počelo pojavljivati zanimanje prema scenskom nastupu.

U početku su mi, istina, bine bile pješčanici, tratine unutar našeg vrtića u Utrinama, stražnje sjedalo Renoa 4 mojih staraca ili pak kakav kredenac kod bake. No već u nižim razredima osnovne škole u Zapruđu popeo sam se na te „ daske“ s kojih nemam namjeru nikada sići, dobrovoljno. Dječja igra sve je više prelazila u strast. Zahvaljujući dramskim grupama u ZKM-u, strast je postala hobi, a hobi se pretvorio u posao nakon završene ADU i stalnog angažmana u satiričkom kazalištu Kerempuh.

Istodobno, možda čak u dan, u meni je bujala još jedna strast. Ta doduše nije nikada postala moj posao, ali hobi svakako jest.

Nogomet je dakle ono u čemu uživam, bilo kao aktivni sudionik ili još češće i strastvenije kao hiperaktivni promatrač.

Iako se možda dramska umjetnost i nogomet čine u prvi mah nespojivima, kod mene se ta dva užitka isprepliću i nadopunjuju gotovo čitav moj život. Na kraju krajeva i nogometaši i glumci nastupaju pred publikom, osvijetljeni reflektorima, a neki potezi u nogometu ponekad i jesu čista umjetnost u neposrednom nastajanju pred onima koji su kupili kartu kako bi gledali taj čin.

U našim budućim druženjima, pisat ću tako, kroz vlastita iskustva o čvrstim i neraskidivim vezama između nogometa i glume i to me baš veseli. Jedino ne zaboravite, umjetniku nogometašu prije neke velike izvedbe nikako ne bi bilo lijepo poželjeti da slomi nogu!

 

Hrvoje Kečkeš