ONAKO ĆEMO KAKO BUDEMO MOGLI

000001 23/01/2019 No Comments

Kad sam bio mlađi znao sam reći za neke stvari koje treba napraviti: „Ja ću to ovako, pa ću onako.“ A moja tetka, mudra i pragmatična žena, na sve to znala je reći; „Onako ćemo kako budemo mogli.“

Mislio sam, što to ona priča? „Onako ćemo kako budemo mogli.“ Što to uopće znači? Ne, ja ću neke stvari napraviti ovako pa onako. Bio sam pun ideja i planova kako bi svijet oko mene trebao izgledati.

Tek puno godina kasnije shvatio sam smisao rečenice: „Onako ćemo kako budemo mogli“.

Ljudi vole idealistički promatrati život i svijet oko sebe. Ili možda je ispravno napisati – neki ljudi.

Priznajem za sebe da sam idealist.

U svemu pokušavam pronaći nešto lijepo, nešto idealno. Pokušavam proširiti granice vlastitog razumijevanja kako bih mogao razumjeti sudbine drugih, a naročito vlastitu sudbinu i kako bih je mogao prihvatiti.

Mi smo misleća bića. Dobili smo duh kako bi mogli sofisticirano zamišljati stvari, ljude i ideje u životu i svijetu oko nas. Ljudi intenzivno razmišljaju o svijetu i vlastitom putu u tom svijetu. I žele da je taj put idealan. No je li to uvijek tako?

Čini se kako je utopija prirodno stanje čovjekovog uma. Idealno stanje stvarnosti koje svatko od nas lako može zamisliti. No sama stvarnost javlja se kao neka vrst korektiva svakog našeg zamišljanja.

I svako naše zamišljanje, ma koliko idealno bilo, vrlo lako može biti pretvoreno, pod utjecajem stvarnosti i njezinog „kritičkog promišljanja“, u nešto što je sasvim suprotno od onoga što smo prvotno zamišljali.

I slijedom toga, sve ono lijepo što smo zamislili, odnosno utopija, vrlo lako u stvarnosti  može postati antiutopija.

A vidimo da se to stalno događa, kako na osobnom planu svakog čovjeka tako i na makro planu cjelokupnog čovječanstva.

Povijest čovječanstva je zbir idealnih misli, koje su promišljali razni veliki umovi kroz stoljeća, misli koje su vodile i poticale druge. Ali koje su ipak, pod utjecajem stvarnosti bile pretvorene u vlastitu suprotnost.

Čini se kao da stvarnost ima snagu pokazati kako stvari uistinu stoje, a ne onako kako bi mi željeli da bude.

Ono čemu težimo je poklapanje i preklapanje naših idealističkih misli sa stvarnošću.

Kada se to dogodi, onda smo najsretniji.

Ja osobno pokušavam razumjeti i jedne i druge, i pragmatičare i idealiste, kojima i sam pripadam

Razumijem pragmatične ljude koji govore: „Onako ćemo kako budemo mogli.“, jer život, odnosno stvarnost, ih je takvom načinu razmišljanja naučio .

Ali, s druge strane, molim sve pragmatičare, da imaju razumijevanja za nas idealiste, jer samo fantaziranje, odnosno mašta, takvom načinu razmišljanja nas je naučila.

Bilo bi vrijeme da „pragmatičari“ i „idealisti“ konačno pruže ruke jedni drugima i krenu činiti ovaj svijet boljim, umjesto toga da se neprestano svađaju tko je u pravu.

Jedna od budućih generacija će, vjerujem, i taj „rasplet situacije“ dočekati.

Nestrpljivo čekamo taj trenutak.

 

Tihomir Mraović