Pas – Zašto nemam psa?
000001 14/01/2019 No Comments
Do prije tridesetak godina, naše je društvo u najširem smislu pse doživljavalo toliko drugačije da iz današnje perspektive to ne biste vjerovali. Još su se europski veterinarski studiji osamdesetih primarno bavili farmskim životinjama, a to znači da su upravo takva bila i očekivanja i potrebe društva. Tih zaboravljenih godina, rijetki veterinari su na ovim prostorima bili specijalisti za ono što se u veterini naziva „male životinje” (kućni ljubimci), dok danas, primjerice samo u Zagrebu, imamo desetke veterinarskih ambulanti za kućne ljubimce. Nikada ranije skrb za pse i njihovo zdravlje na ovim prostorima nije bila veća, a onda si možete misliti kako je to bilo nekada, kada se o psima u javnosti nije govorilo kao danas.
Uzrečica da netko „živi kao pas” ni kod nas više ne zvuči kao tada. Mnogi psi žive toliko kvalitetnije, sretnije i ljepše da im i puno ljudi ima na čemu zavidjeti, a čak je i pokazivanje svojih pasa ljubimaca javnosti postao jedan od načina predstavljanja sebe kao suvremene, osvještene, emotivne, kompromisne, empatične, društvene osobe pune razumijevanja i ljubavi, naročito prema prirodi i životinjama. Možda je to trend, ali traje desetljećima.
Interesantni su razlozi iz kojih ljudi imaju pse kao kućne ljubimce (o tome bi se moglo danima) i ne pitam se zašto si ljudi za ljubimce najčešće odabiru upravo pse. I ja bih. Zapravo već jesam, iako trenutno nemam svoga psa, kao nekad. „Trenutno” traje već dugo, no to ‘trenutno’ je u meni na razini svijesti da ga ‘imam’, ali još ne znam ni kako izgleda ni kako se zove ni gdje se nalazi niti kada i gdje ćemo se sresti. Da me pitate imam li psa, rekao bih da ga nemam, a istina je da ga nemam još. I nije da planiram nego 100% neopterećeno i bez ikakvih očekivanja, bez ikakvih razmišljanja živim svjestan da ćemo se susresti, da ću u nekom trenutku ponovo imati prijatelja te vrste. Znam da će se to dogoditi; ne znam gdje, kako i kada, ali hoće.
Dakle, zašto nemam psa?
Zato što vjerujem da se prijateljstvo ne kupuje, vjerujem da se niti ne traži, nego se dogodi i kada za to budem spreman, dogodit će se. A kada se dogodi, znam da ću se za svog novog prijatelja znati brinuti, znat ću da sam spreman, da sam vrijedan toga i znat ću to prijateljstvo cijeniti, jer mi smo ‘ekipa’. Meni pas nije stvar, nije nešto što ispunjava moje želje, nije nešto što upotpunjuje moju sliku o sebi niti je objekt dokazivanja empatije prema drugim bićima. Ja psa doživljavam kao prijatelja kojeg mi život dovede, a mudri mi kažu – sve u svoje vrijeme.
Vjerujem da svi mi u životu dobijemo ono što nam treba, ali često ne znamo zašto nam se nešto ostvarilo, a zašto nije. Vjerujem da niti u mom životu ništa nije slučajno, pa tako ni moj uvijek raspoloženi dlakavi budući ‘frend’ kojeg možda negdje već imam, a niti ne znam da ga imam jer se još nismo sreli… Kužite me?
Veterina portal
Ostavite komentar
Vaša email adresa neće biti objavljena. obavezna polja su označena *